Svetla strana sveta
Рад Милете Продановића
Karakteristično za stvaralaštvo Milete Prodanovića (1959) jeste da svaku svoju izložbu koncipira kao zaokruženi tematski projekat posvećen određenom fenomenu. U tom kontekstu može se sagledati i idejni kompleks njegove izložbe, svojevrsnog vizuelnog i oprostorenog scenarija, koji bazira na erudiciji (alegoriste) i predlošcima istorijsko-umetničke literarne baštine.
Isto tako, Prodanovićeva bogata umetnička praksa razvija se kao sinhronizovano delovanje vizuelnog umetnika i književnika, a estetika fragmentarnog, repetitivnog, istorijskog, hibridnog i/ili citatnog, svojstveni diskurs postmoderne, obeležili su i njegovo umetničko vjeruju.
Mada nova instalacija „Altera pars” po svom idejnom i vizuelnom konceptu ne predstavlja radikalni iskorak u radu ovog autora, različito je što se u novom izložbenom konstruktu Prodanović oslanja na sopstveno literarno delo konceptualizujući memorijske stanice iz sopstvenog detinjstva.
Dokumenta vizuelne i tekstualne građe izoštravaju očev atelje u potkrovlju Zadužbine, auto marke sitroen, Areco, slike Pjera dela Frančeska, čuveni papir Fabiano, brod Liburniju… i dirljiv zapis o ocu: Želeo je da mi pokaže svetlu stranu sveta. Intelektualizujući zalihe istorije svoje porodice on sopstvenu geografiju sećanja i odrastanja neposredno referira kao mitologiju privatnog i javnog života odrasle osobe, a taj horizont vremena vizira kroz porodično putovanje po Italiji. Kao svaka jaka senzacija povezana sa unutrašnjim bićem, ovo putovanje se transformiše u sofisticirane vizuelne asocijacije koje prerastaju okvir memorijskih slika i postaju artificijelna istorija porodice.
Prošlogodišnji dvodelni roman Milete Prodanovića „Ultramarin”, roman bez slika, i „Ultramarin”, encore, roman bez reči – iz kojih je nastala postavka „Altera pars” – posvećeni su osetljivim trenucima opraštanja sa ocem i kolegom; da bi se izbegla drama i patetika tog čina u danima kad sin pakuje u kutije atelje oca/slikara on evaluira učinak zajedničkog života, a tačku rastanka vitalizuje u obostranoj ljubavi za ranu italijansku umetnost i putovanja. Zna se, kad govorimo o drugima, mi govorimo o sebi. Tako digresivni kod i lake premise povezuju decenije između prvog i novih hodočašća po Italiji ali i teška vremena poslednjeg rata i raspada Jugoslavije.
Instalacija „Altera pars” strukturisana je kao višeslojni umetnički narativ sa dominantnim radom „Orvieto”, fotografijom i crtežom dužine 11 metara čiji paralelni tokovi tamnih i svetlih nizova gotičke fasade nivelišu metaforu kontinuiteta naših životnih tokova, putovanja, daljine, vremena. Detalji draperija sa italo-vizantijskih slika, takođe realizovani po principu repeticije i kombinacije fotografskog predloška i Prodanovićeve manuelne slikarske intervencije, dograđuju tkivo izložbe.
Upadljivi deo postavke „Altera pars” je slajd projekcija fotografija publikovanih u romanu u slici „Ultramarin”, a sinergija slike i reči može se razumeti u rečenicama: „I putovanje je ponavljanje sa razlikama, putovanje je velika simfonija”. Ili: „On je duboko verovao da je umetnost taj plašt, taj veo”. Ili: „Konačno, otac se sasvim stopio sa tom ugušćenom nevidljivošću koja se iskazuje kao plava boja, nestao u njoj”. Inače, ultramarin je skupa slikarska boja koja u kontekstu ovog rada referira uzvišenu sliku stanja, transkript nostalgije, okeanskih daljina i dubina, odlazak.
„Ultramarin”, roman u dve knjiga, i poliptihalna instalacija „Altera pars” u beogradskoj Galeriji Kulturnog centra, predstavljaju konzistentnu simbiozu estetičkih i etičkih principa dva medija, dobar balans ambivalencije vizuelnog i literarnog. Situirani na liniji između dokumenta i sećanja, intelektualnog promišljanja ličnosti razvijene perceptivne moći i sinhronizovane strategije umetnika na delu, „Altera pars” je još jedan uspeli projekat Milete Prodanovića koji svojom slojevitošću korespondira sa vremenom.