Nesanica

Krug se zatvara, izgleda. Baš kad sam mislio da sam se jednom za svagda riješio populustičkih parola, dekreta, kolektivnih zanosa, potrebe da učestvujem u masovnim akcijama, evo, sve se ponavlja, i to na hiljadama milja udaljenosti od prostora gdje sam se prvi put susreo sa tim fenomenima.

 Kanada je krenula u odlučnu bitku protiv gojaznosti i mentalnih bolesti, jer izgleda da je dara prevršila mjeru i da se neko dosjetio da je bolje investirati u ovakve kampanje nego u lijekove i nove institucije; naime, po statističkim podacima svaki peti Kanađanin pati od gojaznosti i ima neki blaži ili teži mentalni poremećaj, ali samo polovina njih to javno priznaje i liječi se. A sve to iz jednostavnog razloga, kao i svuda u svijetu − ako ti nalijepe etiketu da si menatlno labilan, i ako ti se to zavede u dokumentaciju, nastupiće katastrofa neslućenih razmjera, domino efekat − zbogom poslu, zbogom kreditna istorijo, zbogom banko koja si mi dala najbolju kamatu na hipoteku, zbogom stanu, zbogom ženo i da ne nabrajam dalje.

Zbog toga ja odnedavno svakodnevno preko nacionalnog kanadskog radija slušam emisije u okviru kampanje Živi za sadašnji trenutak (Live Right Now) u kojima su gosti psihijatri, psiholozi, sociolozi, ali i pacijenti svih vrsta – bipolarne i paranoidne osobe, liječeni šizofreničari, hipohondari svih uzrasta i svih profila − svi oni kao nekad davno pripadnici hipi- generacije, koji su ponosno pokazivali svoju nagost kao jedan od simbola slobode, bez stega pred milionima slušalaca javno obnažuju svoj mentalni život, tačnije rečeno, svoje mentalne patnje u potrazi za izlječenjem.

Dakle, prošlo je vrijeme prinudnog pozitivnog mišljena (Think positive) i pozitivnog odnosa prema životu (Positive Attitude), pozitivne vizualizacije, samokontrole i prevladavanja stresa i konflikata bez jauka i po principu sam svoj doktor čak i kad ti život i sudbina zavrću uši i savijaju ruku iza leđa . Ne, mentalno obnaživanje je u trendu.

Horovi sapatnika se sada utrkuju da što iskrenije putem besplatne telefonske linije saopšte milionima slušalaca da su loše, da ne spavaju, ne jedu, da se boje za sve živo i svakoga živog, da nervozno reaguju na jako svjetlo, preglasne zvukove, da se hvataju da bulje u prazno ne trepćući očima, da imaju prazan, ništa ne kazujući izraz lica, da su bezvoljni, da ništa ne žele i ništa ne traže, da reaguju preosjetljivo na kritike, uvrede i povrijeđene osjećaje, da ne mogu da se više raduju uspjehu ili tuguju zbog neuspjeha, da nemaju motivacije, energije, da imaju suicidalne misli i ideje, da osjećaju intenzivan strah, da su društveno izolovani, da se slabo druže sa bilo kim izvan porodice, da naglas ponavljaju razgovore, da imaju poteškoće da se nose i sa najmanjim problemima, da im se misli stalno vrte oko razočarenja iz prošlosti, propuštenih prilika, promašenih veza itd.

Da, i sve se to saopštava javnosti, jer inicijatori kampanje se nadaju da bi ovo možda mogla biti efikasnija metoda od vještaškog i prisilno nametnutog optimizma gdje se umjesto pucanja prema vani puca iznutra. Frontalni napad na mentalne bolesti, kolektivna terapija i grupno liječenje na nacionalnom nivou.

No, ono što je meni kao pažljivom slušaocu palo u oči je činjenica da je najveći broj onih koji su se jadali isticala da su im noći najgore, zapravo, da se većina gore navedenih simptoma javlja u svoj svojoj punoći upravo u trenucima buđenja iz grozomornih snova u vlastitom krevetu, u tmni vlastite sobe kada sve te misli, pitanje, dileme i strahovi pohrle iz svih uglova i skole napaćenog i ne daju mu da oka sklopi ...

Nisam neozbiljan i vrlo ozbiljno gledam na ovaj problem; osjećam puno saučešće sa svim napaćenim, no, to me ponukalo da tačno istražim način na koji se ja nosim sa svojim buđenjima u nevrijeme, tj. u neočekivano doba noći.

Kao veliki fudbalski obožavatelj i, zašto ne biti i malo neskroman, veliki fudbalski znalac ja već godinama u trenucima nesanice umjesto da pribjegavam brojanju ovaca i da se rvam se nezvanim mislima, sastavljam svoj idealni nacionalni fudbalski tim.

Počeo sam još u vremenima kada je selektor bio Ivica Osim, možda najstručniji i, pored Miljanića i Ćire Blaževića, najautentičniji selektor sa prostora bivše Jugoslavije. S njim se gotovo ni u čemu nisam slagao – u mojoj idealnoj formaciji se, naime, nikada ne bi našli igrači profila Vulića, Baljića, Brnovića, Jozića, pa čak ni Kataneca, i za svakog od njih sam imao alternativu i svog ljubimca koji je po mojim stručnim parametrima za nekoliko kopalja odskakao od Osimovih izabranika.

No, šta sam mogao kad je Švabi uspjeh davao za pravo – njegovi izabranici su igrali timski, savršeno sprovodeći u djelo njegov fudbalski koncept i fiolozofiju, tako da sam mogao da pretpostavim da bi moj virtualni nacionalni tim vjerovatno umirao u ljepoti i ni približno ne bi imao uspjeha kao što ga je imao posljednji tim naše tadašnje ogromne zajedničke države koja se zvala SFR Jugoslavija. No, ono što je bitno u svemu ovome je to da je ovaj postupak vrlo brzo davao rezultate; naime, mučeći se dilemom da li da Savićevića stavim na mjesto centarfora ili isturenog veznog sa svim slobodama, mene bi lagano počeo da uljuljkuje san i moj petnaestominutni selektorski staž skončao bi na najbezbolniji i najlješpši mogući način – mirnim nastavkom sna.

Sljedeći period bio je obilježen velikom podudarnošću mog izbora sa izborom selektora Santrača. Sviđalo mi se što je forsirao mlađe igrače i što je nalazio mjesta za tada mlađane Stankovića i Pericu Ognjenovića u timu sve samih iskusnih fudbalskih veličina poput Mijatovića, Stojkovića, Mihajlovića, Jokanovića, ali se opet nikako nisam mogao složiti s njim oko napadača – jer u tom dijelu tima su nastajale moje dileme da li da prednost kao najisturenijem napadaču dam Darku Kovaćevića, Predragu Mijatovića ili opet Dejanu Savićeviću... I ponovo bi u nekom stanju polusna počeo da mrmljam: Savićević, Saviće..., Savi..., dok ne bih blaženo zaspao.

Godine su prolazile, moje reprezentacije su mijenjale imena, moj fudbalski kadar sužavao se u gotovo dvogodišnjim ciklusima, no, to me nije sprečavalo da se u ponekoj besanoj noći okušam i kao virtuelni selektor najbolje selkcije bivših republika SFR Jugoslavije. Vrlo brzo bi se ispostavilo da je tek to bila teška muka, jer jedino što je uistinu funkcionisalo na tom trusnom području viševjekovnih trzavica i sukoba bilo je to da su se na njemu i dalje nesmanjanim intenzitetom rađali vanserijski fudbalski talenti, tako da je, čak i kad bi se poštovao nacionalni ključ bilo nemoguće izabrati najbolje od najboljih a da se pritom ne učini nepravda nekom od nosilaca igre najvećih evropskih klubova na istoj poziciji. Potvrda tog kvaliteta je bila i činjenica da se ovo moje uspavljivanje metodom sastavljanja fudbalskog tima završavalo već kod zadnjeg veznog.

Kad sam sve ovo stavio na papir, kako se to već dešava sa svim analitičkim postpucima, došao sam do kapitalnog zaključka da je moje porijeklo imalo itekao uticaja na uspjeh gore opisane metode – naime, samo zahvaljujući mojoj regionalnoj pripadnosti nije postojala šansa da zapadnem u stereotipe i ponavljanja, kao što bi to recimo bio slučaj sa prostorom Njemačke, Italije itd. gdje je kontinuitet i građenje višegodišnjeg koncepta najviši princip.

Pritom, a da se vratim na početak same priče, se postavlja i pitanje da li bi se gore opisani metod mogao patentirati na ovim prostorima? Odgovor je jednoznačno ne. Jer, kako čovjek da se muči i sastavlja najbolji nacionalni fudbalski tim zemlje koja je na Fifinoj ljestvici iza Makedonije i ispred Moldavije, a regionalno čak iza Kube. Nadalje, ovdje nema prostora za improvizacije, pronalaženje alternativnih rješenja nakon otcjepljenja provincija, ovdje nema klupskog rivalstva, menadžerskog mešetarenja, navijačkih grupa, a gledanost mečeva je katastrofalna, i da ne nabrajam dalje sve druge nepostojeće faktore koji dižu adrenalin i čine selektorski poziv zanimljivim.

Možda bi se ovdje moglo pokušati sa sastavljanjem hokejaške reprezentacije, ali taj metod se svakako ne bi mogao primijeniti na emigrante, jer doseljenici sa Trinidada, iz Indije, Pakistana, Meksika, i da ne nabrajam dalje, možda tek od pete generacije počinju da se interesuju za kanadski nacionalni sport br.1. Tako da njima, kao i meni, ne preostaje ništa drugo nego da se zadrže na svom nacionalnom sportu, no, ono što je indiktivno ovdje je da emigranti čine znatno manji procenat od ukupnog broja onih koji se „mentalno obnažuju“ - iz straha ili stida – ko bi ga znao?