Gde je Amerika?
„Gde je Amerika”, upitao se, prema „Los Anđeles tajmsu”, jedan od libijskih pobunjenika na kontrolnom punktu „oslobođene teritorije”, dok su snage pukovnika Gadafija bile na putu da njemu i saborcima zadaju poslednji udar i isteraju ih iz njihove privremeno zaposednute tvrđave u Bengaziju. „Oni samo pričaju i pričaju”, preneo je američki dnevnik reči frustracije što američki predsednik, „lider slobodnog sveta”, ne šalje nikakvu pomoć.
Gadafijeva vojna sila će po svoj prilici pregaziti i poslednja pobunjenička uporišta, i nova libijska „revolucija” (u prethodnoj je pre 42 godine na vlast došao mladi pukovnik Gadafi) neće imati ishod kakve su imale one u Tunisu i Egiptu. Zapad nije postigao konsenzus ni o uvođenju „zone neletenja”, a kamoli o nečem konkretnijem.
Krajnji rezultat će, po svoj prilici, biti ponovo izolovana „nepoćudna” država na severu Afrike, bogata naftom, sa ekscentričnim liderom kome izopštenost od sveta i sankcije nisu toliko bitni koliko vlast. Jer bez nje zna šta ga čeka, po svoj prilici sudbina Slobodana Miloševića, izručenje Međunarodnom (u njegovom slučaju stalnom) krivičnom tribunalu.
Da li je Obama trebalo (i mogao) da učini nešto više za libijsku pobunu sem „razmatranja svih opcija”, mlake podrške „zoni neletenja” i proglašenja Gadafijevog nasilja prema sopstvenom narodu „neprihvatljivim”?
Bio je, istina, suočen sa žestokim protivljenjem Pentagona (i svog ministra vojnog) angažovanju u građanskom ratu u još jednoj muslimanskoj zemlji, u okolnostima kada su Irak i Avganistan ionako pretežak teret za oslabljenu nacionalnu ekonomiju – ali da li je kao vrhovni komandant ipak morao da pokaže da je Amerika još ne samo relevantna, nego i predvodnik u krizama, bilo gde u svetu?
Ovo je predmet i američkih unutrašnjih debata. Po jednima, predsednik je smireni realista, po drugima neodlučni lider koji beži od realnosti američkih obaveza.
Ili je uzdržanost u Libiji samo najnoviji dokaz o promenjenoj Americi i promenjenom svetu? Podsetimo se, u minulim uspešno završenim bunama arapskog naroda Vašington nije bio akter, već samo zainteresovani posmatrač. Demonstranti u Tunisu i Kairu, Jemenu, Bahreinu i Tripoliju nisu nosili američke zastave, ali ih nisu ni spaljivali.
Da li je sve ovo i konačna potvrda američkog intervencionističkog zamora, shvatanja da ne mora baš da se upliće i gasi (ili raspiruje) svako žarište u svetu? Možda i nauk iz besmislenog rata u Iraku i sopstvene besperspektivnosti u Avganistanu, gde je jednom svestrano podržavala pobunjenike (protiv sovjetske okupacije), da bi se na kraju iz njihovih redova iznedrili talibani i Osama bin Laden.
Obama je, zbog položaja na kome se nalazi, i (pre)velikih očekivanja sveta od Amerike, stalno u onoj dilemi iz poslovica: da se kaje i zbog činjenja i nečinjenja. Vreme će pokazati da li je ovoga puta uzdržanost bila mudrija od srljanja: posledice ima i jedno i drugo.