Čitajuća misija
„Da biste pobegli iz ludnice – morate prethodno dospeti u nju”. Ovde je odavno ispunjen prvi uslov. Zahvaljujući konzilijumu dobrodušnih psihijatara u Mastrihtu je odlučeno da se pomogne i oko ovog drugog. Planovi visokoobrazovane, poluobrazovane i neobrazovane mlađarije svode se na beg iz sanatorijuma. „Beli šengen” je shvaćen kao beli čaršav čiji je jedan kraj vezan za pretesterisanu rešetku prozora klinike, a drugi se njiše nekoliko pedalja iznad uredno podšišanog plavog travnjaka ukrašenog belim petokrakama. Međutim, to je veoma limitiran ausvajs koji ne omogućava rad na belo niti zadržavanje duže od 90 dana! Obična dozvola za turizam! Al’ omladina ne bi bila omladina kad ne bi bila puna planova! Naći će neku osobu suprotnog pola sa kojom će stati pred matičara! Neki poslodavac će toliko biti očaran njihovim znanjem i umećem da će zalegnuti kod ondašnjih vlasti sve dok ne popuste i kažu: „Ostani, brate!”.
Naše plemenske glavešine potpisaše ugovor o readmisiji a omladinci i omladinke naivno se nadaju da ih odande neće slati u „čitajuću misiju” po Srbiji (Re-ad misiju). U stvari, nisu oni naivni. Ako bi naprasno počeli da veruju da će jednog lepog dana i ovde biti bolje – to bi se graničilo sa autizmom ili barem regresijom tipa „Deda Mraz postoji!”. Neki zluradi šoumen izvrnuo je čuvenu Štimčevu repliku iz Kustinog filma te bukvalno svakog dana u svakom pogledu sve više nazadujemo! Pre svega u međuljudskim odnosima! U osmesima na licima ljudi na ulicama! U ispoljavanju pozitivnih emocija!
Upravo zbog tih osmeha i opuštenosti sa kojima sam se unazad dvadeset godina sretao svuda samo ne u svom rodnom gradu i pripadajućem mu pašaluku i ja imam neodoljivu želju da se jednom za svagda iselim odavde! Da se otisnem ka nekoj novoj domovini u kojoj formiranje petočlane porodice nije nemoguća misija. Mi danas ni čestitu obalu više nemamo?! Kad kažem čestitu, mislim na široku, plavu, na čijoj suprotnoj strani ne vidiš kopno i šiblje već samo nesagledivo nebo. I tu obalu smo, negde usput, uspeli da izgubimo! A nedostatak plavetnila i recipročna dominacija sivila – i te kako utiče na raspoloženje podanika! To svaki dobar vladar zna! I strogo pazi da se ne desi „Hop... – nema obale!”.
U mojim silnim višegodišnjim analiziranjima, proučavanjima, raspitivanjima, pretraživanjima, upoređivanjima i vaganjima tipa „gde se za stalno nastaniti i nikad se ne vratiti”, pogled na beskonačnu azurnu vodu koja se spaja sa svetloplavim nebom uvek je zauzimao izuzetno važno mesto. Jednako važno koliko i pomenuti osmesi. Pitomost i dobrodušnost populacije, potezanje argumenata umesto pištolja, spremnost na dijalog a ne na međusobno sakaćenje – od krucijalnog su značaja prilikom izbora sunarodnika! Prirodnost, spontanost i spremnost na igru, kao i odsustvo sračunatosti u komunikaciji sa suprotnim polom – takođe je u samom vrhu moje vrednosne skale! Mogućnost profesionalne realizacije kao i pristojan život od poštenog kreativnog rada – odmah je iza toga! Redosled vas čudi? Ljubav i poštovanje važniji od slave i novca?! Pa, jesu! Medicinski dokazano! Ali ovde ni toga više nema! Samo nekakvi kompromisi, interesi, kalkulisanja, ulizivanja...
Dugo sam se pitao zbog čega i pored tako minucioznog geopolitičkog proučavanja ne mogu na karti da pronađem zemlju u koju bih se istog trena iselio? Tek pre neki dan shvatih da želim da emigriram u zemlju u kojoj sam se rodio! U dobru staru Jugu iz sedamdesetih godina prošlog veka! Da! U onu ozloglašenu, komunjarsku! Uz neke sitnije zamerke, u toj fantomskoj državi koja sada egzistira samo u memoriji nekoliko desetina miliona ljudi – uglavnom je postojalo sve što sam nabrojao! Upravo tim redosledom! Ako iko zna za neku sličnu, azurnu, sa pitomim nasmejanim stanovnicima – neka mi hitno dostavi geografske koordinate...
dramski pisac i filmski reditelj