Samoubistva mladih
Nedavni zajednički pokušaj samoubistva dve mlade devojke koje su skočile sa pančevačkog mosta u Dunav otvara neka važna pitanja za naše društvo.
Prvo pitanje je zašto i na kakav način se dešavaju samoubistva mladih? Samoubistva mladih jesu i čin autodestrukcije, ali i čin odbacivanja društva i socijalne sredine koju mlad čovek doživljava kao otuđenu stvarnost od svojih želja, mogućnosti ili potreba. Istraživanja obavljana niz godina nedvosmisleno ukazuju da postoje određeni rizični faktori kao što su: usamljenost, alkoholizam, osećanje besperspektivnosti, smrt bliskih članova porodice, ljubavni konflikti, iskustvo samoubistva u porodici, izolacija od sredine, duševna bolest, upotreba droga itd.
Najčešći načini izvršenja samoubistva mladih su trovanje, upotreba vatrenog oružja, bacanje pod voz a poslednjih godina i skokovi sa mostova ili zgrada.
Događaj sa pančevačkog mosta ukazuje na „nova mesta” najava autodestrukcija, a to su Internet, društvene mreže, Fejsbuk i SMS-ovi. To govori o vapaju za pomoć usamljenih, socijalno odbačenih i lično nesrećnih mladih osoba u virtuelnom životu koji ostaje kao jedina spona sa realnim društvom. Neki pokušaji ili najave samoubistva koji se dešavaju na Brankovom mostu u Beogradu pokazuju i efekte imitacije drugih ali i savremeni duh vremena oličen u kulturi spektakla i opšte deintimizacije. Ipak većina najava ovih „samoubistava sa mosta”, a koje nekada spreče razgovorom prolaznici, jesu tipičan „poziv u pomoć” i vapaj za smislom postojanja.
Za razliku od odraslih, obeležja mladih koji pokušavaju samoubistvo je da se na taj čin odluče mnogo brže i „impulsivnije”. U jednom istraživanju mladih koji su pokušali samoubistvo i bili zbog toga hospitalizovani, na pitanje koliko vremena ste razmišljali da pokušate samoubistvo pre samog čina, odgovori su bili sledeći: oko 44 odsto je izjavilo da je to učinilo bez većeg razmišljanja i u trenutku lične akutne emotivne krize, oko 27 odsto je reklo da je razmišljalo do tri sata, oko 23 odsto je razmišljalo oko tri dana, samo oko sedam odsto je razmišljalo da počini samoubistvo više od tri dana.
Naravno da se svako samoubistvo i svaka smrt ne može sprečiti. Ali isto tako je i velika zabluda da kada neko namerava da izvrši samoubistvo to sredina ne može da osujeti. Prisutne su i druge zablude: da mladi koji pričaju o samoubistvu, nikada to ne pokušavaju ili ne ostvare; da se pokušaji samoubistva i izvršenje samoubistva dešavaju bez upozorenja; da se depresija i samodestruktivno ponašanje retko javljaju kod mladih itd. Ove zablude utiču na to da sredina ne prepoznaje mlade kojima treba pomoći. Zato među nastavnicima, pa čak i roditeljima onih koji su pokušali ili izvršili samoubistvo, vidimo nevericu i čuđenje: pa kako se to desilo, ništa nismo primetili?!
Sve ovo otvara pitanje šta činimo kao društvo u sprečavanju samoubistava mladih? Činimo malo toga. Bavimo se posledicama. Ostavljamo broj telefona pokazan reflektorima ispod Brankovog mosta za one koji već preskoče njegovu ogradu. Prevencijom se bave malobrojne nevladine organizacije, a ne organizovan sistem države. Mediji svojim senzacionalističkim izveštajima o samoubistvima više deluju podstičuće nego sprečavajuće na samoubilačke akte kod onih osoba koje su u riziku.
Našem društvu je neophodna sistemski urađena nacionalna strategija prevencije poremećaja ponašanja mladih, pa i suicidalnog ponašanja. Jer ako mislimo da je ceo problem ovog društva samo u ekonomiji i da je prevencija skupa, onda smo mi društvo u velikom nesporazumu. Čemu i razvijeno društvo, ako ikada i „ekonomski zaličimo” na razvijene evropske države, ako ne razumemo da je čovek pre svega socijalno biće i biće smisla a tek onda homo ekonomikus.
Profesor socijalne patologije na Fakultetu za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju BU