Proganjanje kupca

13. 04. 2011. 22:00

Ministarstvo finansija, opet je, za novih 15 radnih dana, produžilo rok za pregovore sa Telekomom „Austrija” o prodaji naše telefonske kompanije. I to posle saznanja da taj (ne)suđeni kupac nije ni za evro poboljšao svoju ponudu u prethodnih 15 dana. Šta to znači?

Kakvu to poruku, kao država, šaljemo ne samo Austrijancima, već i celokupnoj svetskoj ekonomskoj javnosti? Da li smo, odista, u takvom beznadežnom finansijskom stanju da gotovo progonimo tog kupca ne bi li preuzeo naše najvrednije javno preduzeće, koje, da muka bude veća, jedino pravi profit i krpi budžet države? Zbog čega nam je stalo da svoj monopol u fiksnoj telefoniji prepustimo drugoj državi i kompaniji, koja je već na našem tržištu i kojoj naša Komisija za zaštitu konkurencije vrlo lako može da uskrati kupovinu, jer će biti predominantna po mnogim obeležjima?

Pitanja je mnogo više nego suvislih odgovora, ali suština nije u pukoj promeni vlasništva, već u stilu i načinu na koji se to radi.

Već od samog izbora savetnika, pa preko raspisivanja tendera i njegovog neslavnog otvaranja, prodaju Telekoma „Srbija” pratile su mnoge nedoumice i nepoznanice. Od toga, šta i koliko prodajemo, do toga zašto to činimo u vreme najžešće ekonomske krize u svetu kada se „porodično srebro” ne iznosi na tržište. Ne. Vlada kao da ništa nije naučila iz primera prodaje NIS-a. I dalje insistira na nekakvim pregovorima i poboljšanju ponude, koji, na ovakav način, mogu da traju i godinama i da posao ne završimo.

Da li je to put da se izvuče kojih stotinak miliona evra od ponuđenih 950 kako bi se približili zadatoj sumi od 1,4 milijarde evra? Očigledno – ne. Koji je interes Austrijanaca da nam plate nešto što mi pošto-poto hoćemo da prodamo, pa ih čak i za rukav vučemo. Samo što ne molimo.

Način na koji je naša vlada krenula da prodaje svoju telefonsku kompaniju ne bi izabrao ni najlošiji domaćin u Srbiji i bez dinara u džepu. Jednostavno – to se tako ne radi. Loši signali ne doprinose postizanju dobre cene, već njenom obaranju.

Ozbiljne države i kada kupuju, a kamoli prodaju svoje firme i monopole vode računa o svom ugledu i integritetu. Insistiraju na svim procedurama. Nema cenkanja.

Mi sve to bacamo pod noge – jer nam treba mnogo para, a tesno skrojeni fiskalni propisi onemogućavaju trošenje onoga što nemamo. Rešenje je novo zaduživanje ili prodaja Telekoma, jer je ovogodišnji deficit oko 1,5 milijardi evra. Bezmalo koliko i očekivana cena. Ali, nju niko, pa ni preostali Telekom „Austrija” – ne nudi.

I sada smo tu gde jesmo – nigde. Koprcamo se u nemoći i nesposobnosti da se izvučemo iz krajnje ponižavajuće situacije, jer je više nego izvesno da tražene pare nećemo dobiti, a da ispod zadate cene – ne smemo. Pitanje je, međutim, ko može ovo moralno posrtanje da prekine ili  da javno kaže zašto se pregovara na način koji možda razumesamo dvoje-troje ljudi i to baš onih koji odlažu odluku.