Sport protiv samog sebe

22. 04. 2011. 22:00

Данас незамисливо: фудбалери Партизана (бели дресови) и Црвене звезде уочи своје прве међусобне утакмице, 21. априла 1946, на православни Васкрс, сликали су се заједно Фотодокументација „Политике”

Može li iko da zamisli da se uoči derbija fudbaleri Partizana i Crvene zvezde slikaju zajedno?

To bi verovatno bilo moguće ako bi se našao sponzor slikanja, koji bi dobro platio klubovima za takvu fotografiju. Razume se, taj ne bi bacao pare u vetar, nego bi to iskoristio za svoju reklamu, propagandu ili već nešto na čemu će ne samo da vrati novac, nego i dobro da profitira.

A da navijači Crvene zvezde i Partizana budu izmešani u gledalištu? Da se jedne pored drugih vijore crveno-bele i crno-bele zastave?

Pomisao na to je za neke ne samo nemoguća, nego i ravna svetogrđu. Danas navijači imaju svoje tribine i na njima nema pristupa onima iz drugog tabora. Približavanje je čak opasno po život.

Zar će se civilizacija pomiriti s time? Jer, sport bi po definiciji trebalo da zbližava ljude. On je i postao miljenik sveta baš zbog toga što je širio vrednosti potrebne čovečanstvu.

Podela na „naše” i „njihove” kao da je reč o krvnim neprijateljima je, na žalost, univerzalna. Takav odnos je ne samo kod nas (Crvena zvezda – Partizan), nego i u Hrvatskoj (Dinamo – Hajduk), Grčkoj (Panatinaikos – Olimpijakos), Bugarskoj (Levski – CSKA), Turskoj (Fenerbahče – Galatasaraj), a i dalje od Balkana: u Italiji (Milan – Inter, Roma – Lacio), Španiji (Real – Barselona), Škotskoj (Seltik – Rendžers), Argentini (Boka juniors – River Plata)...

Koliko je ta mržnja suprotna iskonskom sportu, uopšte ljudskosti? Mogu li tribine bez „kopova”, „geta”, „barikada”? Ili ćemo i dalje gledati demarkacione linije oko igrališta, a pričati o tome kako sport stvara prijateljstva, vaspitava mlade, nosi viteški duh?

Možda bi oni koji navijaju za različite timove i mogli da sede jedan pored drugog, da aplaudiraju i „svojima” i „tuđima”, zvižde grubim i lošim igračima i na jednoj i na drugoj strani, a da zatim, vraćajući se s utakmice, prepričavaju golove, šanse, odbrane, šuteve, driblinge... I da o tome razmenjuju gledišta i s nepoznatima koje sretnu usput.

Možda bi moglo samo još niko u tome nije video svoj interes. A ovo je, ipak, doba u kome para bolje nego ikad vrti tamo gde burgija ne može.

Koliko je samo naših reprezentacija proćerdalo šansu generacije zato što su pravile ražanj dok je zec u šumi. A pre toga, za vreme toga i posle toga se klele u to da je „dres s državnim grbom svetinja” ili da se igra za narod?

Nismo ni tu izuzetak. Slavna zapadnonemačka generacija s Bekenbauerom, Milerom i Majerom je kao domaćin Svetskog prvenstva 1974. zapretila da neće da igra ako joj se ne povećaju premije.

I danas svaki savez i klub zbog mira u kući mora prvo da obeća premije kojima će sportisti biti zadovoljni i, razume se, da ih isplati u roku. U protivnom, nema pobeda na igralištu, pa nema ni para. A kad njih nema onda nema ni kluba, ni reprezentacije, jer je novac i uslov i svrha postojanja današnjeg sporta.

Fer plej je jedan od sportskih izraza, koje je društvo oberučke prihvatilo i dalo mu širi značaj. Ali, ta poštena igra je, ako bi se verovalo pričama iz klubova, odavno umrla. A nije sahranjena samo zato što je sačuvana još tu i tamo, kako svedoče oni koji pričaju, baš kod njih samih.

Svi mi, od gledalaca do novinara, od sportista do državnika, u službi smo, svesno ili nesvesno, što većeg obrtanja para u sportu. Ali ono se tu ne završava. Sportske zvezde nas ubeđuju šta da pijemo i jedemo, šta da oblačimo i obuvamo, za koga da glasamo i u šta da ulažemo... Sportska slava donosi neviđeni ugled u društvu.

Naravno, sportisti reklamiraju nešto za odgovarajući honorar. Ali, ne treba ih osuđivati zbog toga. Oni podrede svoj život od malih nogu mukotrpnim treninzima, vrebaju ih i povrede, i ako ne uspeju nema više povratka. A i kad ostvare snove karijera nije doživotna, treba smisliti kako da se oplodi kapital stečen hitrim nogama i junačkim rukama.

A što se zdravlja tiče i ono je bilo jedna od izvornih vrednosti sporta. Pitanje je koliko svakodnevno naprezanje pravilno razvija organizam, a koliko stvara profesionalne deformacije (sportsko srce, na primer). Od kako se sport preselio u dvorane, a pod krov idu i fudbalski stadioni, više nema još jednog aduta – boravka gledalaca na čistom vazduhu.

Mnogo je primera da je sport negde skrenuo s puta koji su mu predvideli njegovi osnivači. Kako vreme prolazi svoje iskonske vrednosti sve više zamenjuje preuzimanjem onoga što mu je u njegovim mlađim godinama bila sušta suprotnost.

Ivan Cvetković