Poslednja trka konja Jugoslava

Sreo sam ga prvi put u hotelu 'King Edvard', kome ni ime nije pomoglo a da ne bude najveća svijetska rupa. Prljav, star i zapušten, bar hotela služio je najjeftinije pivo u gradu koje je nevjerovatnom brzinom opijalo.

Aleksa je bio po izgledu sličan hotelu, neodređenih godina ali sa nekom elegancijom, nečim neobjašnjivim što mi obični ljudi nismo imali. Privukla ga je moja majica sa natpisom 'Srbija' i tako uz pivo počeli smo da se povremeno družimo. Iz nekog razloga, nisam ga spominjao nikom, tek ponekad se iskradem i odem u šetnju koja se završavala po pravilu u hotelu 'King Edvard'. Bio je Aleksa izvor nevjerovatni priča u koje ja nikad nisam posumnjao.

Pričao je da je rođen u vanbračnoj vezi između Kralja od Jugoslavije i majke Zorke čije prezime Latinović je nosio. Nikad nije bio priznat od strane Dinastije ali ti on za to nije ni mario. To je donekle i obješnjavalo to energiju,smirenost i kraljevsko držanje. Nisam ga puno zapitkivao o tome,jednostavno i meni je godilo da se družim i pijem sa Princom. Radio je kao konjušar u štalama hipodroma koji se nalazio nedaleko od hotela. I jednog dana pozva me da dođem na hipodrom, da mi pokaže konje, posebno konja kojeg je on posebno volio, vodio brigu o njem i čak mu dao ime Jugoslav. Mislio sam ponekad da se on sa tim imenom ustvari nekome rugao, samo nisam znao kome.

I jedne nedelje na sam dan trke odem na hipodrom i naravno oduševim se. Predivne dame,bogata gospoda, kladionice, predivno šarenilo za moje oči. Odem i do štale gdje mi Aleksa pokaza konje i naravno Jugoslava, na brzinu mi objasni način kako se kladi i na kojeg konja.

I od tada poče moj skriveni život na hipodromu gdje sam svake nedelje provodio vrijeme i kladio se po pravilu uvjek na Jugoslava. A nije on bio najbolji konj, naprotiv, mislim da on i nije bio konj za trke. Ličio je više na neku isluženu ragu za koji niko nije znao kako će da istrči trku. Zbog toga veliki igrači nikad nisu igrali na njega iako omjer je uvjek bio 1:5. Na Jugoslava novac su stavljali sitni igrači bez puno love, jer ako izgube i nije bila neka šteta, a ako Jugoslav zagrebe kako je to nekad znao, na čuđenje velikih i radost mali, e onda je bila lova do krova. Prolazile su godine i ja sam polako sazrijevao kao kockar, poznavalac konja, ali nisam ništa naučio o životu, pa sam valjda iz tog razloga uvijek igrao na Jugoslava.

Tog proljeća bila je to prva trka sezone, a po šalterima za uplate se šuškalo da bi to mogla biti poslednja trka za Jugoslava. Ostario, olinjao i postao nepotreban, kažu biće zamjenjen sa nekim od njegovih potomaka. Pokazao mi Aleksa nekad davno tu ždrebad i možda neki od njih mogu da istrče trku, ali za slavu i ovacije Jugoslava, trebaće malo više konja i dosta, dosta godina.. Bilo kako bilo, ja sam igrao sa svim svojim novcem i dušom na Jugoslava. Samo sam dvjesta dolara sakrio od samog sebe u unutrašnji džep, jer sam znao da će mi na kraju trebati da ja istrčim svoju trku.

Tu poslednju trku Jugoslav je trčao na trenutke silovito, grebao zemlju, a nekad opet kao da to nije njegova trka. I džokej je bio više klaun nego ozbiljni jahač. Sa takvim džokejom i Jugoslav je znao da nema šanse. Znao je konj da je to njegova poslednja trka. Nije pomoglo ni bodrenje sirotinje sa tribina, niti podsmjeh bogate gospode. Negdje na pola trke Jugoslav je pao i nije mogao da se digne. Strčao sam dole niz tribune i derao se kao lud ‘diži se,diži’. Čuo sam ga kako diše i topla para iz njegovih nozdrva stizala je do mene. U velikim crnim očima tekao je čitav jedan film njegovog, a i mog života.

Pozvali su veterinara, nekog visokog, žgoljavog Engleza, za kojim je trčkarao njegov pomoćnik, mali debeli Francuz koji je poput žabe kreketao da konja treba odmah ubiti i upotrebiti u kobasice. Veterinar Englez je sumnjičavo klimao glavom osluškivao, opipavao, dizao rep i tamo nešto tražio, a njegov pomoćnik je već pozvao profesionalnog ubicu konja sa dugogodišnjim iskustvom, dva metra visokog Nijemca jarko rumenog u licu koji je nosio malu torbicu za alat.

Osvetnički je dotrčao jer nije volio Jugoslava, zato što ga je Jugoslav dva-tri puta kopitama po nosu. Napokon veterinar Englez pristade da ubiju konja jer mu nema pomoći, ali je tražio da to uradi mladi konjeubica iz Teksasa koji koristi moderniji način ubijanja.

I dok su oni pokušavali da se dogovore, Jugoslav je sklopio svoje velike oči i ja više nisam osjetio njegov dah na mome tjelu. Umro je od bolesti od koje svi mi bar jednom u životu umremo.

Umro je od tuge.

Ja sam još dugo poslije, čini mi se čitavu jednu vječnost, sjedio na tribinama glave sakrivene u dlanove i plakao.

Kad sam podigao glavu oko mene su sjedili Indijanci pomalo pijani, obespravljeni i tužni i nisu znali gdje da odu.

Toga dana po mnogo čemu smo bili isti i ja sam osjećao da nemam kuda da odem, možda samo u hotel ‘King Edvard’, da se tamo napijem.

Od tada su prošle godine i sjećanje na Jugoslava mi izmami osmjeh. A nekad kad se zloba u meni probudi, o, ta moja zloba, zamišljam da je u nekoj kobasici zalutala kost koja bi mogla onom malom Francuzu da stane u grlu. A onda smijeh, smijeh, ludački smijeh u kojem čujem moga vranca kas.