Srbin koji je verovao Hagu

„Vlada mora da ispita šta radi ovaj Savo Štrbac, koji na svoju ruku prima inspektore Haškog suda. On je ili najluđi ili najpametniji od svih nas”, rekao je tadašnji krajinski ministar spoljnih poslova Milan Babić, početkom 1995. godine, na sednici Vlade RS Krajine, u tada već klonulom i prežaljenom Kninu.

Bio je to prvi kontakt osnivača „Veritasa” sa tužilaštvom Haškog tribunala, a tek danas, šesnaest godina kasnije, posle haške presude hrvatskom ratovodstvu za fabuloznu „Oluju”, pokazuje se da je Savo Štrbac još tada, uoči sloma Krajine, bio svestan da će se srpsko-hrvatski ratni rezultat opisivati, iznad svega, viktimološkim (žrtvoslovnim) rečnikom. Ovaj predratni sudija Okružnog suda u Zadru, a od aprila 1993. godine pa do kraja Krajine sekretar njene Vlade, koji jebio glavni logističar haškog tužilaštva u slučaju „Gotovina i ostali”, duboko uzdahnuvši, odgovorio je na naše pitanje:

– Kako se osjećam poslije presude hrvatskim generalima? Nemam nikakav sentimentalni odnos prema njima! Sve moje misli, moja zadovoljština, nagrada za trud, muke i boleštine koje sam u međuvremenu prebolio, sažete su u kvalifikaciji „udruženog zločinačkog poduhvata”, kao pravno primjerenog opisa (ne)djela u „Oluji” na osnovu kojeg se mi, Srbi iz Krajine, možemo izboriti za oduzeta nam prava, otetu imovinu, ali i za političku autonomiju po planu Z-4.

Za Štrpca, kao i za druge, doduše retke aktere hrvatsko-krajinske vojne koji su imali osećaj za ratnu dramaturgiju i simboliku, prekretnica je bio pokolj Hrvatske vojske nad civilima i zarobljenicima u Medačkom džepu, u Lici, inače savršena paradigma kasnijeg „Bljeska” i „Oluje”. Tada je i rođena ideja o „Veritasu”:

– Tog 21. septembra hrvatska strana nam je isporučila pedeset i jedan leš masakriranih Srba u Medačkom džepu, od ukupno osamdeset osam ubijenih. Leševi su dopremljeni hladnjačom iz koje su izneseni na asfalt. Bila je to krajnje morbidna, nestvarna scena: za samo nekoliko minuta cesta je bila prekrivena ogromnim, kao prst dugačkim bijelim crvima, koji su izmiljeli iz „istovarenih” tijela. Pri odsjaju, izgledalo je, kao u bolesnom snu, da ta asfaltna traka pulsira, da se grči… Kasnije su svi ti nesrećnici, goli, sa raznim ranama od hladnog i vatrenog oružja, poređani na ledini, u krugu jedne koreničke fabrike, kako bi patolog obavio svoj posao pod otvorenim nebom. Sve to, pa još i neke bolesne manipulacije, naročito hrvatske štampe u vezi sa ovim masakrom, uticale su na moju odluku da ostatak života posvetim istini o ratnim stradanjima, a već decembra te 1993. osnovao sam sa svojim prijateljima „Veritas”, priča Štrbac.

Najmučniji period kooperacije „Veritasa“ i Haga bio je od propasti Krajine pa do 1997. godine, dok u Beogradu nije postojala kancelarija Haškog tribunala. Kontakti su u tom intervalu ostvarivani u Banjaluci, pod punom konspiracijom. Dodatno mučenje za Štrpca bilo je ubeđivanje krajinskih oficira da svedoče pred haškim inspektorima.

Prvi oficir koji je pristao na banjalučki randevu sa haškim inspektorima bio je nekadašnji komandant Srpske vojske Krajine, general Mile Novaković, kako i priliči. Znajući da je Novaković, po hrvatskom zahtevu, na poternici Interpola, Štrbac je zatražio pismenu garanciju od Karle del Ponte da general neće biti hapšen u BiH. U rano jutro, pred put u Bosnu, Štrbac je pokazao ovaj papir Novakoviću na šta je general uzvratio: „To možeš slobodno da pocepaš. Mene jedino interesuje imam li tvoju usmenu garanciju!“. Štrbac priča da su putovali jednim razdrndanim „stojadinom“ dok su ih pratila dvojica „telohranitelja“ u sličnoj šklopociji. Posle špijunskih igrarija koje danas zvuče smešno, Novaković je dao iskaz jednom Rusu i njegovom kolegi iz Šri Lanke, operativcima Karle del Ponte.

O hrvatskim zločinima u „Oluji“, preko „Veritasa“ je, pred haškim istražiteljima, svedočilo više od tri stotine Srba, a kad je reč o svim zločinačkim poduhvatima, više od pet stotina. Savo Štrbac, valjda prvi Srbin koji se ponadao da bi Haški tribunal, makar za Srbe iz Krajine, mogao biti nada i satisfakcija, nije zatrpavao tužilački tim hrpama dokaza, već je, klasifikacijom materijala, materijalnim dokazima i probranim dokumentarnim pričama, animirao haške tužioce da zatvore svoju neoborivu dokaznu sliku.

Milan Četnik