U inat Amerikancima
Možda je Danijel Ortega, kao dokaz da je drugi čovek u odnosu na onog antiameričkog revolucionara iz vremena ratova sa kontrašima u Nikaragvi, već napravio jedan ogroman ustupak zvaničnom Vašingtonu. Nije, kako bi to učinio svaki drugi latino-vođa, proglasio svoju pobedu, iako nepotpuni izborni rezultati dovoljno jasno govore da se nekadašnji vatreni sandinista, na čelu Nikaragve od 1985. do 1990, vraća kao predsednik jedne od najsiromašnijih zemalja na svetu. Zvanično slavlje zbog povratka na čelo države, posle šesnaest godina, nekadašnji nestrpljivi, temperamentni sandinista ostavio je za sate posle parlamentarnih izbora u SAD.
Vašington bi na tome morao da mu bude zahvalan, jer bi samo još falilo da se usred cele priče o promašajima i tragičnim gubicima u Iraku, o gubljenju ugleda u svetu, čuju još trijumfalistički doboši iz latinoameričkog zadnjeg dvorišta. I to baš iz Nikaragve koja je nekad kompromitovala i Reganovu republikansku administraciju. Umesto toga, nekadašnja ikona hladnog rata izašao je da umiri razdraganu masu i da, bez ikakve pobedničke arogancije, najavi spremnost da "iskoreni siromaštvo", ali i da "obezbedi sigurnost privatnom sektoru, svim strancima u našoj zemlji". Sredovečni sandinista proređene kose poručio je da će Nikaragva "razvijati veze sa čitavom međunarodnom zajednicom" dok se njegova supruga Rosario Muriljo, autorka celog plišanog sandinističkog imidža, pripijena uz svog preobraćenog vođu zadovoljno i široko smešila.
Niko u Americi ne spori da je Ortegin izgledni trijumf još jedan "sramotni poraz Bušove administracije (današnji "Vašington post"). Zabrinutost u Vašingtonu ne potiče toliko zbog pretnje da će Nikaragva u novom izdanju opet goreti revolucionarnim plamenom. Ovde se strahuje od pojačanih latino-redova na čijem je čelu elokventni i popularni, medijski majstor, Ugo Čaves. Venecuelanski predsednik dobiće u Ortegi još jednog člana u klubu koji zbija redove antiamerikanizma među latinoameričkim državama, bez obzira na plišanu mekoću nekadašnjeg borca. Ortega svojim povratkom dodatno razdražuje Bušove najbliže saradnike koji su svojevremeno gradili svoju karijeru upinjući se da ga zbace. Bojeći se oživljavanja tih neslavnih skandala iz vremena neovlašćenih pošiljki kontrašima koji su u ratu sa sandinistima opustošili zemlju i izazvali 30.000 žrtava, Vašington je učinio sve da spreči povratak Ortege. Kako u argentinskoj "Pahini 12", listu levo orijentisanih intelektualaca, piše Luis Brušhtein, Ortega sigurno nije svetac, ali ni đavo kakvim ga predstavlja Vašington. Ali Buš i ostali desničari ne bore se protiv Ortege zbog njegovih mana, već, naprotiv, upravo zbog njegovih vrlina, piše ovaj autor. On ukazuje da je sandinistički pokret sa Ortegom na čelu bio demokratska gerila, s obzirom na to da je došao na vlast posle teške i okrutne Somozine diktature. I bez obzira na neke ekscese, nije uspostavljena ni diktatura proleterijata, niti se Ortega odrekao demokratskih pravila igre, uprkos tome što je zemlja bila u neprekidnom građanskom ratu raspirivanom iz Vašingtona.
Podržavši kandidata desnice, i preteći sankcijama, Buš je učinio dobro nikaragvanskom narodu, smatra ovaj analitičar, jer je okrenuo glasačko telo na drugu stranu. Nikaragva je, kao što se to često dešava u poslednje vreme, glasala "u inat" Vašingtonu i pretnjama koje odatle dolaze.