Pravni cinizam

10. 05. 2011. 22:00

Poslednjeg dana marta 2011, narodni poslanici su usvojili Zakon o socijalnoj zaštiti i time pravno zaokružili dugo najavljivanu reformu ovog sistema, od koje su najveća očekivanja imali oni koji su u nekoj vrsti socijalne potrebe, a njih je u Srbiji, svakim danom sve više.

Neću ovde trošiti prostor na činjenicu da nadležni Odbor za socijalnu politiku nije pozvao zaštitnika građana na raspravu povodom amandmana na predlog zakona, iako je zaštitnik građana još 2. marta, dakle blagovremeno, dostavio ovom odboru, saglasno poslovniku Narodne skupštine, Inicijativu za podnošenje amandmana na Predlog zakona o socijalnoj zaštiti. To ostavljam onima koji se staraju o sprovođenju poslovnika (takođe nedavno usvojenog, pa se možda nisu uhodali u njegovoj primeni).

Ovde će biti reči o inicijativi zaštitnika građana da se u Zakon o socijalnoj zaštiti uvede institut „roditelja negovatelja”, kojim bi se uvelo jedno novo pravo biološkim roditeljima, odnosno nova vrsta materijalne podrške porodici, i to, porodici koja neguje dete sa teškim ili višestrukim oštećenjem i koje ima potrebu za neprestanom roditeljskom negom. Predlog zaštitnika građana bio je da se ovim porodicama, tj. roditeljima negovateljima, koji žele da sami neguju svoje dete, pa zato ne mogu da ostvare radni odnos i zaradu po tom osnovu, pruži nadoknada u visini minimalne zarade u Republici Srbiji.

Racio ovog predloga bio je višestruk. Deca ostaju u porodici, gde su im uslovi za razvoj najhumaniji i najpodsticajniji i potpuno je komplementarno već započetoj reformi deinstitucionalizacije u zbrinjavanju dece. Ovakva podrška biološkim porodicama (kojih u Srbiji sigurno nema više od nekoliko hiljada) doprinela bi ispravljanju apsurdne situacije da država stimuliše staranje o deci u hraniteljskim porodicama i da predviđa uvećanu nadoknadu hranitelju koji se stara o detetu sa invaliditetom, a da biološkim porodicama ne nudi sličan ili isti vid pomoći.

Međutim, Odbor ni ne razmatra predlog zaštitnika građana o „roditelju negovatelju”, već nudi amandman, koji postaje i deo zakona, kojim jedan od roditelja koji nije u radnom odnosu, a koji najmanje 15 godina neposredno neguje svoje dete koje je ostvarilo pravo na uvećani dodatak za pomoć i negu drugog lica, ima pravo na doživotno novčano mesečno primanje u visini najniže penzije.

Poštovani čitaoci, hajde da napravimo mali intimni test šta bi svako od nas pre izabrao – da prima minimalni lični dohodak dok neguje dete koje ne može samo o sebi da se stara i vezano je za krevet (a možda ima još neko dete, koje bi rado imalo pažnju tog roditelja), ili bi pristao na varijantu koju mu je ponudila država? Da, i još jedno pitanje, šta je sa roditeljima čije dete, nažalost neće doživeti 15 godina, već recimo 14 godina i 10 meseci?

zamenica zaštitnika građana