Vidik za plovidbu
Tri čoveka u čamcu...
Pardon, u TV studiju. Najčešće ili tri muškarca ili tri žene, Ređe mešovito. S voditeljem kao kormilarom. Manje ili više veštim.
Voze se po nepreglednom moru. Prelaze talase razne. Jedni se ukrcavaju samo kad je ljuta bura. Drugi slede kretanje plime i oseke. Treći se ljuljuškaju po tek namreškanoj vodi.
Razgovaraju, dakle, o aktuelnim i ovde vazda dramatičnim političkim pitanjima. Odnosno, komentarišu pojave životne svakodnevice u njenim stalnim usponima i padovima. Ćaskaju, ustvari, o nevažnom, pomodnom, privatnom.
A kad je bonaca, kao da ni za koga nema izazova. Malo ko je spreman da se tada upusti u plovidbu, da iskoristi priliku za reči o univerzalnim kategorijama, o lepom i ružnom, o dobru i zlu, o niskom i uzvišenom. Televizija se valjda smatra neprikladnom za priče bez neposrednog dnevnog povoda, lišene trača, političkog ili estradnog, za dostojanstven misaoni, pa i filosofski diskurs.
Otud deluje smelo, mada i sasvim opravdano, rešenost Radio-televizije Srbije da pokrene ciklus pod nazivom „Vidik“ kao mesto za raspravu o opštim i večnim temama ljudskog, njegovog uma, duše, srca. Već prvo izdanje emisije, uz urednicu Jasminu Vujnović-Milošević i učesnike Bogoljuba Šijakovića, Dragana Lakićevića i Vladimira Milutinovića, pokazalo je da ovaj tip programa nikako ne mora da deluje neprivlačno i nekomunikativno. Naprotiv, debata „Intelektualci i intelektualnost“ bila je – rasponom koji je doticao klasične teorije ali i savremenu praksu, mislioce i delatnike, vlast i medije – zanimljiva i podsticajna za razmišljanje.
Put koji je trasirao Aleksandar Gajšek emisijom „Agape“ dobija, eto, sledbenike, a uspeh Studija B pokazuje da ovakvi poduhvati imaju poklonika i poštovalaca više no što se kalkuliše u štabovima trkača na rejting stazi.
Ono bitno za „televizičnost“ svakog obraćanja sa ekrana, čak i bez obzira na sadržaj, jeste lični stil, način izlaganja i ukupni utisak što ga ostavlja osoba koja komunicira s javnošću. Upravo ovih dana nestao je sa medijske scene jedan njen čest gost koji je svojim nastupima osvajao simpatije i uvažavanje gledališta. U grupi onih za koje se u određenim situacijama već unapred može znati ili sa sigurnošću pretpostaviti da će neizostavno (ponekad i zbog novinarskog komoditeta i neambicioznosti da se traga za drugim kvalifikovanim licima) biti upitani za komentar ili pozvani u „tok šou“, ima mrgodnih i celomudrenih, mrtvoozbiljnih i suvoparnih, sklonih da dociraju iliti popuju. Doktor psihijatar Petar Bokun izdvajao se jednostavnošću i toplinom, blagonaklonošću i vedrinom, jednom, reklo bi se, nenametljivom a iskrenom ljubavlju za čoveka, razumevanjem za njegove vrline ali i mane, saosećanjem u snazi i slabostima, hrabrosti i strahovima. Otud će veoma nedostajati njegov humanistički optimizam.