Mobilna veza
Samo što su mobilni telefoni postali moćno sredstvo masovnemobilizacije protiv sistemskih bolesti, stiglo je upozorenje da su baš oni „vrlo nezdravi elementi”. Svetska zdravstvena organizacija je saopštila da zračenje iz tih spravica „može da ima kancerogeno dejstvo, pogotovu na mozak”.
Nalaz medicinske ekipe nije kategoričan, osporava se i kao nedovoljno potkrepljen, pa se pretpostavlja da slede mahom tehnička i prilagođavanja u rukovanju. Ne predviđa se ni smanjivanje upotrebe mobilnih ni u uobičajenim ćaskanjima, a kamoli u socijalnim mobilizacijama protiv smernica koje doživljavaju kao političke i ekonomske „udare u zdrav mozak”.
Malo kome je, naime, danas prihvatljivo da postoje lideri koji „ne umeju da sjašu”, da niko od „krupnih zverki” ne odgovara za tekuću krizu dok se njen teret svaljuje na leđa „sitnih riba”, da se lakše otpuštaju radnici nego što se povećavaju dažbine najimućnijima, da je jača konkurencija stranaka nego produktivnih ideja. Stoga je narastao –„prekarijat”, kako se internacionalno naziva višeslojna zajednica neizvesnih i nezavidnih sudbina, koji mahom čine mladi, žene, imigranti, nezaposleni, zaposleni i penzioneri s minimalnim primanjima, stanovnici zapuštenih prigradskih naselja i opustelih sela, potcenjeni visokoobrazovani kadrovi, neuvaženi majstori masovne komunikacije.
Svi ti socijalno „demobilisani” povezali su se mobilnim telefonima, Tviterom i drugim društvenim mrežama, stvorivši neformalni pokret otpora postojećem stanju. Ne radi se, naravno, samo o Arapskom proleću koje je svrglo ili uzdrmalo niz dugih diktatura.
Dok su na severu Afrike i Bliskom istoku buntovnici osporavali sisteme kojima nisu bili zadovoljni, Evropljani se, na primer, učestalo bune što im se demokratski sistemi, koje su pomno usavršavali i na čije su dobrobiti navikli, menjaju u pravcu koji im nije po volji. „Nismo mi protiv sistema nego se sistem okrenuo protiv nas”,poručuju španski demonstranti, nazvani „Ogorčeni”, tvrdeći da antikrizne mere uglavnom primoravaju široke slojeve na drastična odricanja i time odudaraju od suštine demokratije kao vladavine naroda.
Oduzeli bi nam i glasačko pravo kad bi izbori mogli da donesu korist većini građana,dodaju sarkastično, sugerišući da njihove interese ne zastupa nijedna vodeća stranka. Jedna partija nas je uvalila u krizu, druga nema ni snage ni volje da nas izvuče,ocenjuju, dok ni sami još ne uspevaju da programiraju nešto treće.
Na osnovu uvida u niz analiza, rekao bih da smo ušli u fazu globalnog „prekarijata”. Ne samo zbog serije demonstracija, već i zbog toga što neizvesnosti i neukrotivosti (kao što je sadašnje širenje smrtonosne verzije ešerihije koli) prevazilaze domete takoreći svih nadležnosti.
Na primer, UN su upravo upozorile da će sve osetnije poskupljenje hrane izazvati nove nerede u nizu nerazvijenih zemalja. Prethodno su Međunarodni monetarni fond i Međunarodna organizacija rada zajednički upozorili da „narasla i dugotrajna stopa nezaposlenosti ugrožava i stabilnost postojećih demokratija”. U oba slučaja, jedan od glavnih razloga za te potrese je –naizgled paradoksalno –ostvarenje humanog i tržišnog ideala da stotine miliona ljudi izađu iz siromaštva, što je dovelo do uspona novih ekonomskih sila koje su povećale i tražnju za namirnicama i ponudu jeftinije radne snage.
Paradoksalno deluje i činjenica da raznovrsna levica, pogotovu razrađena evropska socijaldemokratija, nije uspela da iznedri odgovor na krizu proisteklu iz konkurentskog joj neoliberalizma. Odrekla se svojih principa i podlegla pritiscima krupnog biznisa –zamera joj „prekarijat” (koji bismo, zbog mnoštva prekora vlastima, mogli da nazovemo „prekorijat”) i najavljuje stvaranje „socijalne levice” koja će nastojati da stvori „otvorene skupštine građana i institucije nadzora nad partijama”.
U međuvremenu, više uspevaju desničari, kojima birači lakše praštaju greške i uskogrudost nego levici jalovost i povodljivost. U usponu su i desni ekstremisti koji koriste priliku, stvorenu izbegavanjem lokalnih aktera da priznaju sopstvenu odgovornost, da za domaće neprilike okrive spoljne faktore –imigrante, prenošenje dela nacionalnog suvereniteta na UN, EU i druga međunarodna objedinjavanja.
I levo ili desno,većini građana ostaje –tesno. Zato sve češće, kao „prekarijat” nastoje da prošire prostor za sopstvene izbore i izvan birališta, da pokažu da postoji politički život i izvan partija.
To je novi izazov za vlasti koje su navikle da autoritet zasnivaju ili na poverenju ili na strahu. Jer, učestale i raznovrsne alternativne mobilizacije pokazuju da građani postaju sve nepoverljiviji i hrabriji...