Slavuj

Rane osamdesete godine. Kasno ljetno, subotnje popodne. Na tribinama sam bečkog fudbalskog kluba u društvu nekoliko suseljana iz prve generacije naših gastarbajtera, koji već 10-15 godina žive i rade u ovom gradu.

Vrijeme je prijatno, posjeta slaba, a meč bez živosti i napetosti. No, utakmica je, ionako samo, povod naših redovnih okupljanja i niti je ko pažljivo gleda, niti se ko nervira zbog loše igre. Naša mjesta se znaju, iza gola, blizu kantine i ako neko i zakasni, zna tačno gdje će nas naći.

Ja, student, neopterećen gastarbajterskom svakodnevicom, tu tako reći u prolazu, bez mnogo briga i sa ciljem brze zarade dovoljne za par mjeseci studentskog života.

Oni, različiti po svemu, osim po jeziku kojim govore i istom nam seljačkom i sirotinjskom porijeklu.

Jedan se izdvaja po svemu, moj rođak Slavuj. Od najranijeg djetinjstva ga tako zovu, što zbog malo izmjenjenog pravog imena, što zbog prodornog glasa, a što zbog čudne navike i neobične potreba za pjevanjem. Taj njegov nagon i u suštini smiješna nastarnost, nikako ne popušta, već s godinama postaje sve učestalija pojava.

U mladosti, dok su ga još upozoravli da to ne čini i da se sabere, trpeći česta ruganja djece i odraslih, on se donekle i ustručavao i kontrolisao. Ali, od kako je dublje zagazio u godine, niti ga ko opominje, a niti se on usteže i ustručava. Pjeva svuda i u svim prilikama, bez pravog povoda i mrve stida, sve češće i sve žešće. A kada ga prođe (to traje par minuta) zauzme pređašnji stav i učestvuje dalje u pričama, šalama ili prosto slušajući kao da se ništa nije desilo.
Ponekad mu se neko priključi u pjesmi; ignorišući započete teme i dosadnog govornika, ili iz vlastite potrebe, ali i iz sprdnje i dosade.

U očima starih poznanika i prijatelja odavno je to nevažna, poblijedila falinka, poput glasnog zijevanja ili čestog treptanja, na koje se naviklo i gledalo bez začuđenosti. Samo u šali, a i to sve rijeđe, poneko se sjeti i spomene njegova dječačka, plačljiva pravdanja (oponašajući, kako se Slavuj udarao po grudima i imitirajući dječački glasić), da je to jače od njega, da ga pjesma „liječi“ i da samo tako može dati oduška duši. Nema čovjeka bez mane, manje ili veće i uočava se prije ili poslije.

Nisam poznavao nikoga kome je pristajao nadimak kao njemu.

Bio je malenog rasta i ugojen. Glas mu je u nesrazmjeri sa stasom i da ga čovjek čuje, a ne vidi, pomislio bi da je to ljudska grdosija; ni manjeg stasa, ni jačeg glasa.

Na njemu široko raskopčana žuta košulja sa krupnim šarenim cvijetovima, a iz visoko zasukanih nogavica vire okruglaste nožice u podmrko-bijelim dokoljenkama i sandalama. Preko leđa prebačena lagana, ljetna jakna iz koje bljeskaju pune, dlakave podlaktice ukrašene debelim, zlatnim narukvicama i metalnim satom, koji se često otkopčava.

Pušio je mnogo, često trljajući sitne zelene oči i žmirkajući kao da se time brani od ljutog dima. Prsti su mu kratki i debeli, nalik malenim komaljikama klasa pucavca.

On nikada nije sjedio mirno bez neke sitne zanimacije ili igre. Urođene nagone i stečene navike ni u čemu nije sputavao i sve je radio instiktivno; čas u rukama okreće cigarete, upaljač, burmu, čas provlači i premješta privjesak sa lančića, čas stavlja i skida sunčane naočali, podižući ih preko visokog čela i prosijede kose.

Znam ga iz djetinjstva, kada sam odlazio njegovoj kući po mlijeko. Došavši iz vojske, oženio se, prionio na korpu i dobro zarađivao pletući već tada vrlo traženi pleteni namještaj. Bio je dobar majstor. Ubrzo je, među prvima u selu kupio motor T-12. Živio je sa ženom, dvoje male djece, majkom i starijom sestrom. Otac mu je umro kad je bio dječak, pa je zarana spoznao svu težinu i gorčinu opstanka na malo zemlje.

Korparstvo je učio dvije godine u Valpovu, otišavši tamo preko nekih očevih prijatelja, koji su gledali da se familiji kako- tako pomogne. 

Gdje god je bio i što god je radio, privlačio je pažnju, ali ne samo zbog pjevanja.  U svemu je bio strastven i u sve unosio sebe cijeloga. Tako je bilo u svakom poslu koji je radio, ali i u raznim igrama; karte, domine, kaiš, šudla, bliška, skakanje sa bajera u Savu. Legendarne su i još se pamte njegove trke sa biciklom i motorom. Volio je i igrao nogomet, a zapamćeno je ostalo da je jednom na Bari u šutanju lopte u dalj pobijedio i Iljku Katića (I kad god bi se pomenuo taj događaj - ko usput i ko fol slučajno- čula bi se svaki puta ista verzija, ali začinjena novim psovkama i samoprijekorima, kako je Iljko, eto, poslije postao poznat i čuven i namlatio se para ko blata, a on; niko i ništa, tuđi najamnik).

Šutao je bose noge, a fudba je bila nakvašena I teška. Osvojio je prvo mjesto, a nagrada je bila radio. Poslije tog klađenja noga mu je natekla, kao narasli zakuvani kruv. Dan-noć, pune dvije nedjelje, mijenjao je rakijske obloge, dočekivao društvo pun ponosa i pjevao naučene nove pjesme. Od tada se uvjerio i zapamtio da u svakom zlu ima i nešta dobro.

Motor je vozio preko cijele godine, što iz nužde, što iz ljubavi. Za hladnijih dana, a posebno zimi vrativši se kući sjedio je ili stajao dugo pored peći u raznim pozama, da se odmrzne i dođe sebi. A da ne bi slušao i trpio neizbježne majčine i ženine prijekore i upozorenja, kako će ga te ludosti i budalaštine stići kad- tad u životu, on je nakupljeno inje sa zulufa, obrva i trepavica puštao namjerno da kaplje po usijanoj peći, proizvodeći tako glasnu rafalnu paljbu u kojoj je potajno uživao.

Bio je među prvima, koji su organizovano, preko biroa rada otišli u inostranstvo. Poslije je uvijek napominjao - više zbog novih avantura, nego para.

U njegovoj blizini osjećao sam se prirodno i veselo. Bio mi je uvijek drag i simpatičan, zbog svoje prirodnosti, otvorenosti i iskrenosti.

Ovdje u tuđini, dočekivao sam ga u pjesmi, glasno se smijao njegovim sočnim psovkama, radoznalo zapitkivao i slušao interesantne zaključke "Ne budi naivan, moj rođo. Tuđina je ovo, a u njoj nema milosti. Sve je para i svi je hoće. A svi se pretvaraju i svi bi da budu gospoda. Ma, pusti ti to. Ja čim završim ono kući, vraćam se. Noga, magla ba. Ovdje si samo sluga, doživotna. Nema ovdje života. "

Utakmica se i završila, a mi smo još na istom mjestu sjedili sa ko zna kojim po redu plastičnim pivskim čašama. Napustili smo stadion, kada su počeli gasiti reflektore.

Obećao mi je vožnju kući sledeće nedjelje, pošto putuje sam i društvo bi mu dobro došlo. Kada sam sledećeg petka poslije podne zakucao na vratima njegovoga stana, dočekala me je njegova žena rekavši:“Slavko je već oko podne otputovao i ništa ne reče za tebe. Ja, stvarno ništa ne znam. Pa… kako je mog`o… jel bio pijan kad je obećao…šta ste se...pa, kako ste se dogovorili? Ja, stvarno… e, jest mi žao, braćo moja draga!“.

Slavuj je umro nekoliko godina poslije, brzo, od raka. Odavno sam mu oprostio.

Poslije dugo, dugo godina opet sam na onom istom mjestu, opet je kasno, ljetno subotnje popodne i opet je utakmica bez žara.

U igri je i moj sin i trči za loptom (kao što se u životu trči za srećom). Onomad, dok sam ja dočekivao pjesmu Slavuja u tuđini, on je bio u mom dahu. Dio one davne mladalačke snage i energije je u tom mladom čovjeku, dio je nepovratno potrošen, bačen i rasut, a preostali dio se sve brže kruni.

A Slavuj je odavno kod kuće, na nebu i čeka nas sigurno s pjesmom.