Ma­la ma­tu­ra ili mod­na pi­sta

07. 06. 2011. 22:00

Фото Л. Вулетић

Go­di­na­ma u dvo­ri­šti­ma osnov­nih ško­la, ne­gde kra­jem ma­ja ili po­čet­kom ju­na, vi­đa se ma­sa pre­ru­še­ne de­ce. Kao da je reč o po­zo­ri­šnoj pred­sta­vi pod ve­drim ne­bom, ili o ma­sken­ba­lu, ali ne, reč je o ma­loj ma­tu­ri. De­ča­ci su pre­po­zna­tlji­vi, uglav­nom su ob­u­če­ni u ko­šu­lje, far­mer­ke ili pan­ta­lo­ne, ma­lo ge­la na ko­si, par­fem, i to je sve. Ali, de­voj­či­ce!

Ovaj tekst je na­stao zbog de­voj­či­ca.

Pre to­ga, sa­mo da spo­me­nem ro­di­te­lje ko­ji upot­pu­nju­ju pri­zor i do­pri­no­se nje­go­voj iš­ča­še­no­sti. Li­če na su­fle­re, ali nepotrebne, skraj­nu­ti su, po­ne­ki se čak i kri­ju od de­ce, vi­re iza kro­šnji dr­ve­ća, oči maj­ki pu­ne se su­za­ma, tek po­ne­ki hra­bri­ji oče­vi is­tr­ča­va­ju pred gru­pu de­ce sa ka­me­ra­ma i fo­to­a­pa­ra­ti­ma u ru­ka­ma. De­ca be­snim po­gle­di­ma na­sto­je da ih ote­ra­ju. Ne pri­pa­daš ov­de, ka­žu, idi ku­ći. Ma­ma, ta­ta, idi­te ku­ći! pre­kli­nju po­gle­di de­ce. Su­vi­šni ste.

Da­kle, de­voj­či­ce. De­voj­či­ce od 14 do 15 go­di­na na šti­kla­ma. Kao lut­ke ko­ji­ma je po­treb­na po­moć pri kre­ta­nju. Kao lut­ke ko­ji­ma su se one do­sko­ra igra­le, a mo­žda i ni­su, mo­žda su ih osta­vi­le već u tre­ćem raz­re­du. Ko­le­bam se iz­me­đu uti­ska da me pod­se­ća­ju na do­te­ra­ne mla­de že­ne, čud­nog iz­gle­da ili upra­vo na ži­ve lut­ke. Za­to mi nji­ho­va le­po­ta de­lu­je po­ma­lo je­zo­vi­to. Ner­vo­za je pre­te­ra­na, što ve­ro­vat­no po­tvr­đu­je da do­ga­đaj pre­va­zi­la­zi ka­pa­ci­tet nji­ho­ve psi­he. Na šti­kla­ma od de­se­tak cen­ti­me­ta­ra, i sa plat­for­ma­ma ko­je im ce­la sto­pa­la odi­žu od ze­mlje, oži­vlje­ne lut­ke kao da leb­de i kao da će sva­kog ča­sa uz­le­te­ti i ne­sta­ti iz dvo­ri­šta, jer ovo ne mo­že bi­ti stvar­no! De­ca na šti­kla­ma u mi­ni ha­lji­na­ma du­bo­kih iz­re­za! Ovo je op­se­na, zar ne? Kvar­co­va­na de­ca kao sve­že pe­če­ni ko­la­či­ći, tek iz­va­đe­ni iz mo­dli. De­ca sa ve­štač­kim ili na­do­gra­đe­nim nok­ti­ma, sa pra­vim fri­zu­ra­ma, ne­ma ki­ki­ca, ple­te­ni­ca, ma­šni­ca, to je sve pro­te­ra­no u pro­šlost, fri­zu­re su se iz­le­gle iz ha­u­ba, ko­ri­šće­ne su pe­gle, fi­ga­ro, spi­ra­le, sve sa­mi ozbilj­ni ala­ti. I, bo­ga­mi, sto­je čvr­sto! Tu je i te­ška šmin­ka, što je tek po­seb­na pri­ča, jer za­hva­lju­ju­ći njoj i sa­me de­voj­či­ce jed­na dru­gu u pr­vi mah ne pre­po­zna­ju; a tek na­stav­ni­ci, oni mo­ra­ju da ih do­bro za­gle­da­ju, ama, je­si li to ti? Ni­je mo­gu­će... Šmin­ka je mo­ra­la da bu­de iz ru­ke pro­fe­si­o­nal­ca, što su ro­di­te­lji, oni što vi­re iza dr­ve­ća, pla­ća­li 50 evra, ako si imao sre­će, mo­gao si da pro­đeš sa 40.

Pre­ru­še­nu de­cu će za­tim or­ga­ni­zo­va­nim pre­vo­zom od­ve­sti u ne­ki re­sto­ran gde će ih po­sa­di­ti za sto­lo­ve kao od­ra­sle lju­de. Ni­je pro­šlo mno­go go­di­na ot­ka­ko su im, u ta­kvim pri­li­ka­ma, maj­ke sec­ka­le hra­nu. Sa­da će u to­ku ma­tur­ske ve­če­ri iza­bra­ti mi­si­cu i mi­ste­ra. Još je­dan du­bo­ko ne­hu­ma­ni čin zbog ko­jeg će se pro­li­ti mno­go su­za.

Zar nji­ho­vom uz­ra­stu, pi­tam se, ni­je pri­me­re­ni­ji od­la­zak u di­sko­te­ku gde će ode­ve­ni pri­klad­no svom uz­ra­stu, ona­kvi ka­kvi je­su svih go­di­na od­ra­sta­nja i dru­že­nja, pro­sla­vi­ti kraj osnov­ne ško­le? Ovo ni­su oni! Pre­ru­še­noj de­ci pod­met­nu­to je gro­tesk­no uz­bu­đe­nje od iz­ne­nad­ne vi­zu­el­ne tran­sfor­ma­ci­je u na­iz­gled od­ra­sla bi­ća. De­ca su gur­nu­ta na sce­nu da na ne­ko­li­ko sa­ti od­glu­me od­ra­sle.

Ko­ji je, po­bo­gu, smi­sao? Za­što se ovo ra­di?

Ako ne­ko ka­že da su ro­di­te­lji kri­vi što do­zvo­lja­va­ju ćer­ka­ma sku­pe to­a­le­te, on­da je to vr­lo ci­ni­čan ko­men­tar. Mno­gi ro­di­te­lji, na­rav­no, ni­su ni mo­gli da iz­dvo­je ve­ću su­mu nov­ca. Šta je sa de­voj­či­ca­ma ko­je su na mod­nu pi­stu mo­ra­le da is­tu­pe u jef­ti­nim pi­jač­nim ha­lje­ci­ma? Ili su i ti ro­di­te­lji žr­tvo­va­li ko zna šta, sa­mo da ne za­o­sta­nu. U če­mu? U po­mo­dar­stvu? U is­pra­zno­sti? U po­re­me­će­nim vred­no­sti­ma?

*Knji­žev­ni­ca iz Be­o­gra­da