Borca za ljudska prava uputili na posmatranje

07. 06. 2011. 22:00

Тон­чи Ма­јић Фо­то Р. Ар­се­нић

Od na­šeg stal­nog do­pi­sni­ka

Za­greb – Baš u vre­me ka­da Hr­vat­ska tre­ba da za­vr­ši pri­stup­ne pre­go­vo­re s EU o po­gla­vlju pra­vo­su­đa, iz tog mi­ljea je po­vu­čen po­tez ko­ji vi­še spa­da u ru­bri­ku „ve­ro­va­li ili ne” ne­go na ozbilj­no po­stu­pa­nje vla­sti u Za­gre­bu. Pre­ma na­lo­gu Žu­pa­nij­skog su­da u Za­gre­bu, ju­če je is­tak­nu­ti bo­rac za ljud­ska pra­va Ton­či Ma­jić iz Spli­ta mo­rao da se ja­vi na psi­hi­ja­trij­sko po­sma­tra­nje na osno­vu kri­vič­ne pri­ja­ve Dr­žav­nog tu­ži­la­štva.

Ma­jić je pre tri­de­se­tak go­di­na bio uče­snik sa­o­bra­ćaj­ne ne­sre­će u ko­joj je te­ško po­vre­đen (imao je če­ti­ri kli­nič­ke smr­ti), a vo­zač dru­gog vo­zi­la je u sud­skom po­stup­ku pro­gla­šen kri­vim i osu­đen. Ka­da se ma­lo opo­ra­vio, Ma­jić je pod­neo zah­tev za na­kna­du šte­te i taj pro­ces se vu­če sve do da­nas, pu­ne tri de­ce­ni­je.

Naj­du­ža pa­u­za u pro­ce­su bi­la je de­ve­de­se­tih go­di­na, ka­da se ni­šta ni­je de­ša­va­lo pu­nih de­vet go­di­na. Zbog to­ga se 2004. obra­tio Ustav­nom su­du, ko­ji je na­lo­žio su­du u Ka­šte­li­ma, gde se po­stu­pak vo­di, da ga naj­zad okon­ča, ali se opet ni­šta ni­je de­si­lo.

„U sve­tu je ne­za­mi­sli­vo da se je­dan lo­kal­ni sud ta­ko iz­ru­gu­je i ig­no­ri­še Ustav­ni sud”, ka­že Ma­jić i ob­ja­šnja­va da se za­tim od­lu­čio na pro­vo­ka­ci­ju da bi skre­nuo pa­žnju na ne­funk­ci­o­ni­sa­nje pra­vo­su­đa u nje­go­vom slu­ča­ju.

U ok­to­bru pro­šle go­di­ne u znak pro­te­sta po­ce­pao je hr­vat­sku za­sta­vu i po­slao je pred­sed­ni­ku dr­ža­ve pi­smo de­talj­no do­ku­men­tu­ju­ći za­što to ra­di. Ka­ko se opet ni­šta ni­je de­si­lo, u fe­bru­a­ru ove go­di­ne po­ce­pa­nu za­sta­vu je po­slao glav­nom dr­žav­nom tu­ži­o­cu i re­ak­ci­ja je usle­di­la. Ali ne na ubr­za­nju nje­go­vog 30-go­di­šnjeg pro­ce­sa – već pro­tiv nje­ga.

Tu­ži­la­štvo je pro­tiv Ma­ji­ća po­kre­nu­lo kri­vič­ni po­stu­pak, a Žu­pa­nij­ski sud na osno­vu to­ga upu­ću­je ga na psi­hi­ja­trij­sko ve­šta­če­nje.

„Za­mi­šljao sam da će Uskok po­sla­ti eki­pu u sud u Ka­šte­li­ma da is­pi­ta za­što 30 go­di­na odu­go­vla­či po­stu­pak”, ka­že Ma­jić, ali se pre­va­rio. „Ume­sto da me ka­zne zbog ce­pa­nja za­sta­ve, po­zi­va­ju me na psi­hi­ja­trij­sko ve­šta­če­nje da se utvr­di da sam u vre­me po­či­nje­nja tog de­la bio sma­nje­no ura­čun­ljiv, od­no­sno pod uti­ca­jem dro­ga!”

Pre­ma re­či­ma di­rek­tor­ke udru­že­nja za ljud­ska pra­va „Do­ku­men­ta” Ve­sne Ter­še­lić, po toj lo­gi­ci dr­žav­nog tu­ži­la­štva is­pa­da da sa­mo sma­nje­no ura­čun­ljiv čo­vek ili pod uti­ca­jem dro­ga mo­že da ce­pa hr­vat­sku za­sta­vu. „To je, na­rav­no, glu­post, pa osta­je pi­ta­nje za­što je tu­ži­la­štvo po­seg­nu­lo upra­vo za ova­kvim in­stru­men­tom.”

Po­sle sve­ga, Ton­či Ma­jić sma­tra da mu je to pri­re­đe­no zbog nje­go­vog upor­nog an­ga­žma­na oko ot­kri­va­nja zlo­či­na u Lo­ri, ko­ji još ni­su do kra­ja pro­ce­su­i­ra­ni iako je osu­đe­no ne­ko­li­ko za­tvor­skih stra­ža­ra i voj­nih po­li­ca­ja­ca.

Pr­ste u to­me, sma­tra on, ima upra­vo glav­ni tu­ži­lac Mla­den Ba­jić, ko­ji je bio voj­ni tu­ži­lac u vre­me po­či­nje­nih zlo­či­na u Lo­ri nad srp­skim ci­vi­li­ma i za­ro­blje­ni­ci­ma.

„Sva­ki put ka­da se ne­ko pre­vi­še pri­bli­ži po­či­ni­o­ci­ma rat­nih zlo­či­na – usle­di na­pad, ali ni­ka­da na do­ku­ment već na tu oso­bu”, za­klju­ču­je Ma­jić.

Ra­do­je Ar­se­nić