DVA VRANA GAVRANA

Dragoljub Žarković

30. 03. 2007. 14:51

Američki i britanski ambasador udruženim snagama krstare od RTS-a do "Blica" i u nepuna 24 sata šalju istu poruku – nema novih pregovora o Kosovu.
Stiven Vordsvot, britanski ambasador u Beogradu, izričit je u tvrdnji: "Naš stav je da su pregovori završeni. Prelazimo na odluke."


U istom danu Vojislav Koštunica, još premijer srpske vlade, za nacionalni interes proglasio je krah Ahtisarijevog plana za Kosovo i Metohiju. Više bih voleo da nam je nacionalni interes uspeh nekog našeg plana, ali biće da je problem u tome što dobrog plana o Kosovu i nema, odnosno da je srpski plan podjednako loš koliko i Ahtisarijev.

Ne znam da li Koštunica na nečem opipljivijem od ruske karte zasniva prognozu da će "i pored gromoglasne podrške Ahtisarijev predlog propasti što će otvoriti vrata da počnu pravi pregovori o budućem uređenju pokrajine". Pomenuti Vordsvort i Majkl Polt, njegov kolega iz SAD, prognoziraju da će u Savetu bezbednosti UN Rusija biti uzdržana, a takav zaključak izvlače iz stava kremaljske administracije da Rusija ne može da podrži plan koji nije prihvaćen od obe strane, što bi prevedeno na jezik običnog sveta značilo da će malo da zažmure kad se bude glasalo.

Ova najnovija diplomatsko-medijska ofanziva atlantskog tandema ima vrlo jasnu svrhu. To je priprema srpskog javnog mnjenja na loše vesti s političkog bojišta oko Kosova. Valjda računaju da je u našem interesu da nam se otvore oči, kad već naši političari neće i/ili ne mogu to da urade.

Pun sam razumevanja za nevolje onih srpskih političara kojima je zapalo da se pitanje Kosova rešava u njihovom mandatu, ali od guranja glave u pesak neće biti nikakve koristi, a ponajmanje od jakih izjava kojima se želi iskazati gnev zbog rešenja koje nam se ne dopada. Političari bi barem morali najbolje da znaju da svet nije savršen i da nad tom činjenicom ne vredi zapomagati i da pravda i pravo nisu uvek jednaki i da treba otvoreno u jednom trenutku reći da će rešenje koje će proći kroz lavirint Ujedinjenih nacija s naše tačke gledišta biti nepravedno, ali ne i nepravno jer je još onom prvom rezolucijom postavljen pravni okvir da o sudbini Kosova odlučuje neko – treći.

Pretpostavljam da većini Srba dvojica uglađenih diplomata liče na one vrane gavrane koji u narodnim pesmama donose loše vesti, ali čini mi se da je to produktivniji govor od vrućih parola tipa "Trst je naš". Realnost i racionalnost u osnovi su svake dobre politike pa prosto ne umem da kažem čemu služe izjave poput one koju kao neka vrsta hita citira po dnevnoj štampi: "Evropskoj uniji lomi se kičma na pitanju Srbije". To je izjavio Aleksandar Simić, savetnik premijera Srbije, i ostaje mi samo nada da njegovi saveti premijeru ne idu baš u tom pravcu i tom logikom, već da mu to što priča više dođe kao neko zamajavanje javnosti ili, možda, pevanje u šumi.

Umišljenost o sopstvenoj velikoj ulozi u svetskim poslovima više puta je ovom narodu i bukvalno dolazila glave, pa se treba čuvati preterivanja. Uostalom, atlantski dvojac nemilosrdno preveslava preko potoka ovdašnjih kosovskih suza i saopštava nam u ne mnogo uvijenoj formi da će Kosovu biti priznata nadgledana nezavisnost ovako ili onako, odnosno kako kaže Majkl Polt: "...želimo da se kosovski problem reši u UN iako to nije jedini način."

A šta će biti posle? To nam objašnjava Vordsvort: "Ako jedan sused ne priznaje drugog, to sigurno predstavlja problem i to će morati da bude rešeno što pre." Ili, drugim rečima to oko priznanja pojaviće se kao uslov za evropsku integraciju Srbije, što smo i sami slutili, ali još niko nije pominjao.

Nemci su proteklih dana, kada se slavio pedeseti rođendan ujedinjene Evrope, rado citirali sopstveni strateški kredo da su ujedinjenje Nemačke i ujedinjenje Evrope bila samo dva lica istog novčića. Ne verujem da je umesno naš slučaj porediti s ovim, ali neka strategija bi morala postojati ako nas već Ustav obavezuje da Kosovo zauvek bude naše. Plan sa suštinskom autonomijom, mada nikom baš nije jasno šta je to, nije urodio plodom. Male su nade da će Ahtisarijev plan krahirati i još je teže poverovati da će Evropska unija na pitanju Srbije da slomi kičmu.

Možda je rešenje u ubrzanju procesa integracije Srbije u Evropu. Svašta smo probali, možda bi sada mogli i to.

Glavni urednik nedeljnika "Vreme"