Prošlost im se čini bolja
U reči sa pozitivnim emocionalnim haloom kao što su majka, dom, demokratija, treba da spadaju i tranzicija, evropske integracije, "živeti kao sav normalan svet".
Onaj ko kaže da ne voli svoju majku, odobrava rušenje nečijeg doma, ili neće da uvede demokratiju, treba da se suoči sa posramljenošću i krivicom iznutra, i odbacivanjem ili napadom spolja.
U pogledu odnosa prema reči tranzicija, onaj ko je protiv, plastično se ocrtava kroz nesrećni lik Mileta sa televizije karakterističnog naziva.
Ko još može da ne voli tranziciju? Lažnost ovog pitanja je, pre svega, u njegovoj neistoričnosti. Problem u insistiranju na vrednostima tranzicije nije u tome što se ona ističe kao izuzetna nego, naprotiv, u činjenici da čovek nikad i nije živeo van nje, ukoliko se značenje te reči uzme doslovce, kao – prelaz.
Vrednost promene, i u individualnom, i u društvenom životu, ne treba da se meri onim šta se napušta, nego pre svega onim kuda se ide, šta je cilj. Nije dovoljno odlaziti od nečega, ma koliko to bilo loše: to može da liči samo na adolescentno bežanje od kuće, koje se u najboljem slučaju okončava brzim povratkom.
U psihosocijalnom razvoju čovekovog života, tranziciji odgovaraju periodi kriza, a ove se i normalno javljaju u određenim razvojnim fazama, da pomenemo samo adolescentnu, ili krizu srednjih godina. Osim ovih, postoje i krize uslovljene posebnim, stresogenim okolnostima. Uopšte uzevši, u takvim periodima za individuu se pojavljuju dva moguća ishoda: progresija i regresija.
Tranzicioni optimisti će insistirati na jednoj od ovih strana, i razmišljaće po principu izreke "šta me ne ubija to me jača"; isticaće prednosti i otvorene mogućnosti otvorenog društva; polazeći od svoje site pozicije, neće verovati gladnima, prebacivaće im da neće da se prilagode, da promene profesiju i radno mesto koga nemaju, to što im nedostaju veze i nepotizam, čak i to što neće da budu decenijama mlađi da bi se zaposlili. Sami će propagirati i plasirati snagu, elitizam, inicijativu, energiju i aktivnost.
Druga strana je uplašena pred neizvesnom otvorenom budućnošću, izvorom anksioznosti i egzistencijalnih strahova; prošlost im se čini bolja jer je završena, dakle sigurnija. Štrajkovi glađu kojima pogođeni povremeno pribegavaju, ukazuju na krajnost regresije u krizi, na specifičnu depresivnu poziciju ili, istovremeno, na poziv u pomoć poslednjim sredstvom koje je ostalo na raspolaganju: dovođenjem do ekstrema svoje već postojeće bedne pozicije gladovanja, da bi ona postala uočljivija. Smrt štrajkača ovde je ionako samo nenameravana kolateralna šteta.
Nije lako postići psihološko smirenje prihvatanjem nade da je put i cilj kretanja tranzicije samo pozitivan. Dodatni način za to je i činjenica da je ishod za nas već poznat i postojeći, i time treba da se smanje strahovi i nedoumice. Cilj nam se nudi po principu "uzmi ili ostavi", i u tom smislu "od nas sve zavisi", a predstavljen je sadašnjim evropskim, odnosno zapadnim vrednostima. Naša budućnost je njihova sadašnjost, a u međuvremenu mi smo njihova prošlost. Kuda oni sami idu, za nas ostaje po strani. Međutim, realno, sadašnje postojanje vrednosti je protivrečna stvar, jer se time briše razlika između "jeste" i "treba", zadatog i datog, i ovaj pristup predstavlja specifičnu obradu teme o kraju istorije ili, drugačije rečeno, o Novom svetskom poretku. Ranije vladajuće ideologije su po ovom pitanju morale da budu mnogo opreznije: raj i večni život, kao i komunističko uređenje, nisu postojali realno, nego su bili predmet nade u budućnost, koja umanjuje strah. Suprotno tome, u aktuelnoj stvarnosti postojali su zemaljski život, "dolina suza", ili socijalizam, kao tranzicioni entiteti.
Najzad, kada mi nismo hteli u Evropu, dešavalo nam se da ona dolazi ovamo sa svojim negativnim vrednostima, koje takođe ima. To je bio slučaj npr. 1914, 1941, 1944, 1991, i 1999. godine – poslednji put nošen krilima "milosrdnog anđela". Dolazak 1941. je iskrenije nazvan kazna. Ironično je da nije bilo suzdržavanja da se sami datumi ovih poseta određuju na naše praznike, kao što je to bio Uskrs 1944, ili na praznik Evrope, odnosno rimskog sporazuma, kao što se to desilo 1999. godine. Ono što danas izaziva zabrinutost i sumnju u to da su se stvari od tada kvalitativno promenile, jeste nagoveštaj da smo sada preveliki za ulazak u Evropu: cena za evropske integracije trebalo bi da bude dezintegracija jednog dela naše teritorije.
Neuropsihijatar, Institut za mentalno zdravlje, Beograd