Uterivanje „đačkog dinara"
Upis srednjoškolaca u starije godine je u toku i opet se ponavlja stara priča: nastavnici prete deci da bez plaćenog „đačkog dinara” ne mogu u sledeći razred.
Sitnicu da je ova vrsta pomoći školi isključivo na dobrovoljnoj bazi i da roditelji koji nemaju novac za nju (što je češći slučaj) ili ne žele da je plate, to ne moraju da učine, nastavnici izostavljaju. Kao i pojašnjenje deci da ona zbog neplaćenog „đačkog dinara” ne smeju da snose posledice. Naprotiv, ultimativno ih upozoravaju da će ostati neupisani ako ne donesu priznanicu o uplaćenoj donaciji. O posledicama koje mogu očekivati već od 1. septembra, ako, ipak, nekim čudom bez plaćenog „đačkog dinara” stignu do sledećeg razreda, srednjoškolci će imati dovoljno vremena da razmišljaju tokom letnjeg raspusta.
Između nastavnika i đaka su – roditelji. Neki ne znaju da „obavezni dinar” uopšte nije obavezan, pa ga bez pogovora plaćaju. Drugi su navikli da bez mnogo polemike, ali i razmišljanja da li je to zaista neophodno, plaćaju sve izdatke koje škola nameće radi „mira u kući”, jer deca umeju da budu uporna u ispunjavanju pojedinih zahteva koje traže nastavnici. Treći, kojih je verovatno najviše, dobro su obavešteni da je ovde reč o prilogu koji daje samo onaj ko hoće. Ogorčeni su na školu i nastavnike koji prete deci, pričaju kako ih škola opet ucenjuje i – baš kao i prethodne dve grupe roditelja, uplaćuju „đački dinar”.
Zašto daju pare ako znaju da ne moraju to da rade, a još su i ljuti na školu? Zato što u toj istoj školi njihova deca treba da provedu još godinu, dve ili tri. I što će se već od jeseni ta njihova deca naći preko puta nastavnika koji su insistirali da se „đački dinar” plati. A deca su deca, nekad zakasne u školu, pobegnu sa časa, ili ne nauče lekciju. Nastavnici imaju dobro pamćenje, a rekli su đacima da je pomenuti prilog – obavezan.
Deca koja su obično protiv nastavnika, u ovoj priči su na njihovoj strani i insistiraju da roditelji daju tražene pare. Ne misle ona da je dobro pomoći školu donacijom, ne misle ni na nastavnike, misle na sebe. I njihovo mišljenje se može smestiti u rečenicu: „Plati, ili ja neću smeti u školu, pa svi oni će mi se svetiti”.
Da li onda roditelji imaju srca i hrabrosti da se suprotstave nastavnicima? Nemaju. Ulog je za njih prevelik, zato spuštaju glavu, grizu se u sebi, i silom plaćaju dobrovoljni prilog.
Zato direktori škola mogu da kažu da zvanično nisu dobili nijednu pritužbu roditelja zbog „đačkog dinara”. Zato apel Ministarstva prosvete i nauke da je ovo samo donacija, koji se ponavlja iz godinu u godinu, ništa ne vredi.
Nema dileme da je „đački dinar” dobra ideja, jer se zahvaljujući njemu poboljšavaju uslovi rada škole u koju idu naša deca. I treba da ga daju svi koji mogu, jer time pomažu i svoju decu. Jedino što je dobra ideja upropašćena lošom realizacijom – ucenom roditelja.