Anđeli na vrhu igle

Biljana Mitrinović Rašević

04. 07. 2011. 22:00

Prvi sporazum između Beograda i Prištine o slobodi kretanja i matičnim knjigama pretvorio se u skolastičku raspravu o tome koliko anđela može da stane na vrh igle.

Srbi južno od Ibra, barem prema rečima njihovih predstavnika koji se oglašavaju u medijima, živeće lakše posle dogovora o slobodi kretanja i matičnim knjigama.

Srbi sa severa Kosova kažu ne da neće živeti bolje nego će im ovaj sporazum urušiti ono što su do sada grčevito branili – da svoje četiri opštine po svaku cenu zadrže van domašaja prištinskih institucija.

Srbi u ostatku Srbije uglavnom ne mogu da shvate sve teškoće i začkoljice po kojima se živi na Kosovu i Metohiji, jer su suviše zaokupljeni svojim životima. Zato će slegnuti ramenima i reći: Ako je njima tamo dobro, onda u redu.

Problem je što će politička bura koja je nastala i u Beogradu i u Prištini svakim sledećim dogovorom biti sve veća. Deo opozicije koja smatra da je ovim dogovorima vlast priznala Kosovo biće sve glasniji zato što ih sigurno nijedan sledeći dogovor neće ubediti u suprotno.

Vlast će takođe po svaku cenu braniti svoja dostignuća, ali će se nedovoljnim ispostaviti ako to bude počivalo na primedbama da oni koji ih kritikuju nemaju bolji predlog i da je loše što misle isto kao prištinska opozicija. Čak i ako Srbima južno od Ibra život zaista bude lakši, ključno pitanje za ostale Srbe će biti: Da li je nama zbog toga bolje?

Zato dometi ovog prvog dogovora liče na skolastičku raspravu.

Zato što slobodu kretanja ne garantuje nijedan dokumenat, koji inače služi za označavanje pripadnosti. Slobodu kretanja garantuje samo uređen državni sistem.

A takav sistem ne postoji na Kosovu i Metohiji. Misija EU, koja je od 9. decembra 2008. došla na Kosmet da na statusno neutralan način nadgleda, prati i savetuje sprovođenje vladavine prava – ne obavlja svoj posao kako treba.

To mogu da posvedoče srpski mladići koje su pripadnici Kosovske policije i specijalnih jedinica „Rose” na Gazimestanu pretukli i strpali u zatvor. O tome mogu da nam pričaju i svi oni koji prolaze kroz špalir kamenica pokušavajući na Zadušnice da obiđu grobove svojih najbližih. Kao i radnici Trepče čiji kamioni nedeljama stoje u Mitrovici pošto u Euleksu neće da im stave carinski pečat kako bi rudu mogli da izvezu.

O tome se Euleks ne izjašnjava nego prebacuje odgovornost na Beograd i Prištinu da od svih najgorih rešenja pronađu najmanje loša. Ono u čemu su uspeli za ove dve i po godine je da skrenu raspravu sa suštinskih pitanja, za koja su odgovorni, i slagalicu prebace na sto onima koji ne mogu da je reše.

Zato se sada vodi rasprava o tome da li će Srbinu na Kosmetu biti lakši život ako samo jednom menja tablicu umesto tri puta i ako po izvod iz matičnih knjiga može da putuje samo do Prištine, a ne mora da ide do Kraljeva.

Zato cela ova priča nije istorijski sporazum nego uvertira za prebrojavanje palih anđela sa vrha one igle.