Dva mjeseca ljeta ili čekajući ljeto

Hladno je. Kiša.Čujem kako poslednje kapi mjeseca Juna lupaju u oluke i otiču. Prije neki dan na radiju su javili da dolazi ljeto. Nekad u Julu ili Avgustu. Ne ono kalendarsko, nego ono pravo, vrelo, istinsko, ljepljivo i gologuzo.Čekam ga. Stojim pored prozora i čekam. Možda već sutra ugrije i pojavi se sunce ispod teški i umorni oblaka. Možda već sutra.

Po glavi se vrti milion planova. Ovog ljeta ću definitivno kupiti kajak. Treba da pripremim biciklo, da ga podmažem, zategnem. Odlučio sam da svaki slobodan vikend provedemo u prirodi i planinarenju. Ići ću na pecanje i lov iako se gadim ubijanja, ali pucaću u vazduh, u čast ljetu.

Već se zamišljam pored roštilja, musav, odimljen i pomalo pripit, okružen prijateljima, pokušavajući da neprimjećujem koliko sam se ugojio za ovih deset mjeseci zime. Odluka da napokon počnem da trčim i ozbiljno se bavim sportom ne dolazi u pitanje, samo da malo otopli. Da se pojavi sunce kroz tek olistale grane. A tu je negdje iza ćoška, samo što se nije pojavilo. Pokreti su spori kao i misli uostalom, jedva podižem ruku da se počešem po raščupanoj kosi.

Evo već treći sat sam kod prozora i zurim u kišu. Pitam se kako nisam gladan. Ovde je zima vječna kategorija, lifestyle, a ja nisam odavde. Zima je ništa drugo negovelika čekaonica gdje čekate da dođe ljeto. Za tipove moga kova, zima je i veliki izgovor za sve. Za svaki ne odrađeni posao, za svaku ljenost, za svaki životni neuspjeh. E, gdje bi mi bio kraj samo da onaj dan nije palo pedesetak centimetara onog prokletog snijega, pomislim ponekad.

Teram se da se osmjehnem i pokušavam da se sjetim mog poslednjeg osmjeha, nekad oko novogodišnji praznika. Poslije tih praznika ovde se malo ko osmjehuje bar do Jula. Što zbog plaćanja poreza u aprilu, što zbog zime koja još uvijek traje, što zbog zaduženosti, što zbog skupoće, što zbog hokeja. Sve je u ovom gradu protiv osmjeha.

Mladenci pred odlazak na krstarenje, Vankuver, 5.7.2011. (foto Rojters)

Ljeto, kako to samo gordo zvuči. Kao riječ pobjegla iz partizanskih filmova. Ljeto, ljeti, ljetom, ljetu, pokušavam da ka proturam kroz padeže koje sam zaboravio i sad se kao čudim mome zaboravu. Naviru sjećanja nekih ljeta bosonogih, ljeta moga djetinjstva, bože pa prošla je jedna čitava vječnost od tada. A ta vječnost mi neda da jasno vidim, sve je nešto maglovito. Sve je to više zaborav nego sjećanje. Misli mi odlaze na poštara koji ide prema mojim vratima i nosi pregršt računa. Nadam se da je još poledica na stepenicama.

Pa da, poslije deset mjeseci zime možeš da budeš samo zloban a možda je to od gladi koju počinjem da osjećam. Nadam se da je sa računima i neki katalog za ona egzotična putovanja, na koja bih rado otišao, samo da nije tih prokletih računa. Znam da je ljeto tu na vratima, jer sam u poslijednjem nivou zime, apatiji. Početkom zime sam uglavnom tužan jer je završeno ljeto, pa onda oko Božića osjećam radost i nadu da će neko da se sjeti i mene kad kupuje poklone. Poslije toga vrlo brzo dolazi ponovo tuga koju zamjenjuje bjes, razdražljivost, svadljivost i na kraju ravnodušnost.

Već pet sati stojim kraj prozora i nisam siguran više da li sam uopšte živ. Širim ruke i prizivam Egipatskog Boga Sunca Ra koji vjerovatno spava negdje u ukrštenim riječima, da se probudi i donese ljeto. Gledam zečeve kako skaču po dvorištu napola sivi a napola bijeli, a takvi su već zadnja četiri mjeseca, neodlučni. I majka priroda je malo nesigurna oko ovogodišnjeg ljeta, stiže li ili ne.

Odlučio sam još juče da ne idem na posao do ljeta, javiću da sam bolestan. Ionako bolesno izgledam. Već dva dana se nisam kupao, tri nisam prao zube, a brijanje i onako preskačem. Dostavljač pica zastaje pred kućom. Ima boga. Sjećam se onih prvih kanadskih godina kad sam i ja raznosio picu. Izgleda da je moron promašio adresu, odlazi. I ja sam mašio adrese kad sam bio dostavljač, a izgleda da i sad živim na pogrešnoj adresi. O, Bože, pa čitav život sam na pogrešnoj adresi. Osmi sat kraj prozora, pretvaram se u muškatlu, napola osušenu i smrdljivu.

Čujem glas moje drage, koja misli da ja sve ovo vrijeme gledam komšinicu preko puta koja je istine radi dio mojih ljetnih snova i želja (naravno i zimskih). „Nije pametno da stojiš tu pored prozora tako razgolićen, bez gaća“ - viče iz kuhinje. A tu smo znači. To objašnjava izbuljene oči poštara i nasmijana lica rijetkih prolaznika. Za očekivati je policiju svakog trenutka i ja se polako povlačim. Idem da obučem havajku i naravno da provjerim taj miris koji dolazi iz kuhinje.

A ljeto će da doće i ako ga čekam i ako ne, kao i svake godine uostalom.

Da, čak i u ovaj grad i na ovu, pogrešnu, adresu.