Veseo život u katunima
Lepota katuna je u njegovoj jednostavnosti i funkcionalnosti. Nastali su radom ljudskih ruku u sadejstvu sa prirodom. Što se tiče izbora mesta, biralo se ono najpogodnije, zaklonjeno od vetrova, u dolinama gde ima vode i šume. Kolibe su pravljene tako što su se brvna na krajevima zasecala i slagala, da bi se uklopila u te useke putem ukrštanja redom do visine jednog do jednog i po metra. Brvna su ležala na niskoj suvomeđi ili u nekim slučajevima na četiri ugla bi se postavila četiri veća kamena ili deblja koca.
Postojale su i brvnare kod kojih je krov strm tako da dodiruje zemlju. Na njima obično nije bilo prozora, dok su vrata niža sa višim pragom. Krovovi su na dve vode (a bilo ih je i na četiri), pokriveni lubom, šindrom ili slamom. Kolibe od suvomeđe (bez maltera) su jednostavne, prizemne kamene kuće, sa dvoslivnim krovom, pokrivene debljim slojem ražane slame ili ređe kamenim pločama. Unutrašnjost koliba bila je jednostavna sa zemljanim podom, ognjište se nalazilo na sredini i bilo je nešto niže od nivoa zemlje ili malo uzdignuto, da bi se sprečilo rasipanje pepela i žara.
Police za karlice (u kojoj se razlivalo mleko i kupio kajmak) i posuđe od drveta nalazilo se okolo, dok su se kace, štruglja, burila i žvanovi nalazili na podu u jednom uglu. Zavisno od veličine, u kolibama su stajali kreveti koje su sami seljaci pravili na dosta primitivan način.Pored kreveta sastavni dio enterijera kolibe činili su sofra (niža trpeza), tronožac, škanj ili običan trupac – panj za sedenje. Unutrašnjost je pokrivena sa nasloženom slamaricom ili suvim lišćem.
Na katunima gde je bilo izvora voda se donosila u burila do koliba gde se ista stavljala ispred ulaza. U bezvodnim krajevima stočari su pravili snežnice tako što se preko zime sneg trpao u senovite jame i prekrivao jalovim i mrčevim granama. U leto su takav sneg sekli i, obično žene, donosile do kuća i stavljale na sunčanu stanu krova. Po dolasku u katune, počinjao bi uobičajeni život u kojem su svi uživali. Odmah po svanuću, planinka bi pomuzla stoku, posle čega se stoka – izgonila na pašu – popasak.
Ishrana na katunima je prilično jednostavna, ali kalorična. Obično se jeo ječmeni, ražani, heljdin ili kukuruzni hleb. Pored njega jelo se dosta belog mrsa (sira, skorupa, mešavine, mleka). Kuvao se krompir, pasulj, kupus, kopriva i drugo zelje. Pravljene su i pite sa jajima i sirom. Sirovo meso se manje jelo, dok se za goste pravila cicvara ili gotovac. Večera je bila glavni obrok kada bi se ukućani uveče okupili. Život na katunu je bio „pun radosti i veselja”, a to su najbolje znali oni koji su živeli takvim životom. Deca su se zajedno igrala, dok su se odrasli vrlo često u večernjim satima u neku od koliba okupljali na sednike. Tu su žene plele, prele i češljale vunu, a mladi igrali razne igre praćene pjesmom i pričom do zore.
Na poznate crkvene praznike Petrovdan i Ilindan dolazili su mnogi gosti i rodbina u posetu, koje su ljubazni domaćini ugošćavali svojim odabranim domaćim specijalitetima. Ovo je bila idealna prilika za susret ljudi, naročito mladih momaka i devojaka. Kroz pesmu i igru i takmičarski duh u nadmetanju i bacanju kamena s ramena, skok u dalj, dan bi odmicao, veselje nastavilo do večere, dok su pojedini često provodili noć na katunu i ujutru se vraćali kućama. Sa nestrpljenjem su iščekivani sabori, koji su za ove ljude bili najznačajniji događaji koji se dugo pamte.
U mnogim krajevima su sela nastala na nekadašnjim katunima i taj proces je tekao duži vremenski period (otprilike do polovine dvadesetog veka). Ponegde na mestima nekadašnjih katuna danas stoje turistička izletišta sa modernim vikendicama, dok su se neki katuni modernizovali tako što su se umesto koliba podignute moderne kuće, a u ostalom delu je zadržano sve ono što karakteriše idilični katunski život. Oživljavanje katuna u cilju razvoja turizma i turističke privrede, značilo bi mnogo širem krugu, kako ljubitelja prirode, tako i onima koji žele da se upoznaju sa tradicionalnim načinom života naših predaka.
----------------------------------------------------------------------
Stočarska naselja – katuni nalazili su se na padinama: Sinjajevine, Bjelasice, Komova, Lole, Maganika, Durmitora, a bilo ih je i na Lovćenu. Tu su stočari pravili svoje kolibe – stanove i druge prateće objekte od drveta i kamena gde su boravili određeni deo godine.