Trotoari Njujorka

Izborni predmet u školi za učenje engleskog. Pisalo je ''na ovom času ćete dobiti insajderski uvid u grad šetnjom po istorijski značajnim ulicama i avenijama sa profesorom rođenim u Bronksu, koji je ujedno i licencirani turistički vodič...''

Bilo je još interesantnih predmeta, kao što je npr. ''Istraživanje popularne američke kulture'' kroz kultne serije današnjice ''Prijatelji'', ''Seks i grad'', ''Svi vole Rejmonda'', kroz filmove i muzičke spotove; zatim predmet ''Čitanje Njujork Tajmsa'', najvažnijih novina u Americi čije članke ni njihov prosječan državljanin ponekad ne razumije; onda ''Ples kao drugi jezik''- časovi koje sam bila ubjeđena da bih uzela dok sam u Beogradu pregledala veb sajt škole; takođe zanimljiv čisto psihološki predmet ''Tajne ljudskog ponašanja'', al' sam se bojala da se ne pretvorim u jednog od njihovih čuvenih psihijatara iz serija.

Ostali izborni predmeti bili su vezani za gramatiku i pripremu za neke akademske testove. Zvučalo je kao dva sata na asfaltu po najjačem suncu. ‚‚Hajde da saznamo što više o ovom gradu, kad sam već tu..'', pomislih. I, eto nas kod trotoara...Ni avenije, ni ulice, već trotoari. Zvuči njujorkerski, poprljavo a nekako otmeno.

Čekamo da profesor dođe u učionicu. Ima nas 15-ak. Jedna prelijepa sitna plavuša kojoj mjesto ovdje nije (kasnije saznajem iz njenog francuskog cvrkuta da je iz Liona), jedan zalizani Turčin (bijele puti, namirisan do zuba), jedan gej mladić iz San Sebastijana koji prati Evroviziju i zna dobro za Srbiju - ili za njene predstavnike na Evroviziji - nisam sigurna.., jedan Argentinac (divalj na Latino način i ne baš zainteresovan za zbližavanje s ljudima u učionici, reklo bi se), jedna Poljakinja (blijeda, nečujna, od onih što jedu jabuku za vrijeme odmora), jedan Grk (pravi Janis, skupljač pomorandži u zrenju, zategnut u uske farmerke sa lošim izgovorom engleskog), jedan Bask ili Baskijac (nisam sigurna kako se kaže, ali sam sigurna da se ne kaže Španac), jedna cura iz Seula (gubi se iznenadno na času i čas je vidiš čas je ne vidiš), jedna cura iz Tokija (sramežljiva Japanka sa nasmijanim očima) i njen prijatelj (vjerovatno sunarodnik, ali mu glasa nisam čula), troje Kineza koji se drže zajedno ( vjerovatno se znaju odnekud i odranije)...i ako sam nekog i propustila nije namerno...

Posle netipičnih 10-ak minuta kašnjenja, u učionicu ulazi čovjek u svojim pedesetim godinama. Frčkave prosijede kose skupljene u rep, sa rancem na leđima i u patikama više podsjeća na ove gladijatore sa Tur de Fransa. Jedino mu bicikl nedostaje. Ne čujem kako se zove, a možda i ne govori. Krajnje neformalno predstavljanje počinje uvodom: '' Godinama već pokušavam od studenata da dobijem odgovor - zašto vi svi dolazite u ovaj grad? Zašto? Njujork nije prelijep grad..Nije zaista...Ima dosta pacova i smeća...Istambul jeste (žena mu je porijeklom iz Turske pa pretpostavljam da to mora reći).

Znači nije prelijep, ali ja sam rođen ovdje i ja ga prosto obožavam..ali zašto vi dolazite ovamo? Šta vas to dođavola toliko vuče da od cijele Amerike baš ovamo dođete?..'' I tako započinje živa diskusija, daleko od nastavnog plana i programa uz priznanje da neki od studenata rade ovdje ilegalno. Lagano i na prefinjeno šmekerski način ovaj Njujorčanin italijanskog porijekla nas ''otvara'' i uvlači u istoriju ''novog Jorka''.

Istorija počinje u mom sadašnjem komšiluku, a igrom slučajeva jednom od najprestižnijih dijelova Menhetna. Nisam i dalje sigurna zašto je najprestižniji (kad vidim silno smeće uveče ispred svake od tih fensi zgrada), ali vidim da ljudi prave ''ooo'' i ''aaa'' face kad im kažem gdje trenutno živim.

Studenti uglavnom žive u Kvinsu i Bruklinu. Rijetko ko je na Menhetnu. Da ne pominjem ovaj špic dole. U koji, takav imam utisak, kao da nas je neko ubacio, preko reda, protiv volje, ne pitajući, nepredvidivo. Doduše, da je bilo predvidivo život se onda ne bi zvao život već “Planiranje i programiranje''.

Elem, njihova ne baš duga istorija, ali mnogopoštovana od strane cjelokupne nacije, počinje profesorovim pitanjem-priznanjem: '' Znate li šta je prije bilo na ovom mjestu?...Ništa..Baš ništa..Močvara, komarci, brda, divljina..''.

Sviđa mi se što je iskren. Priča nam o tome kako se naselje počelo graditi, kako je to izgledalo kad je 2/3 Menhetna (sve na gore od Chambers ulice) bilo pod šumom i rijekom, a ne kao danas - trgovinski, finansijski i kulturni centar svijeta. Grad, koji se u to doba svodio na ovaj špic Menhetna, bio je Evropi najbliža luka i za logičnu posledicu svog geografskog položaja imao je ubrzan razvoj. Trgovina je odradila svoje. Ljudi je vremenom bilo sve više, urbana regija je bila već krcata i pomalo haotična.

E, u tom momentu, na scenu stupa mladi i ambiciozni De Vit Klinton, najvažnija ličnost za razvoj Njujorka, koji je izmislio čuvenu mrežu ulica na Menhetnu. Ljudi po tome pamte Menhetn, zaista.. valjda lako snalaženje itekako znači svakom turisti i dođošu.

Ulice se prostiru horizontalno od istoka prema zapadu, spajajući pristaništa na Ist riveru sa pristaništima na rijeci Hadson, čime je bilo omogućeno cirkulisanje robe na Menhetnu. Ulice presijecaju avenije, koje se prostiru od sjevera ka jugu, omogućavajući robi i ljudima da idu ka unutrašnjosti Amerike. Taj presjek ulica i avenija podijelio je grad na blokove i na taj način omogućio da se lakše manipuliše nekretninama. Blok po blok se sređivao i naseljavao sve dok se Menhetn nije popunio u cjelosti i iz istog razloga počeo ići u visinu. U širinu nije imao kud dalje jer je okružen dvjema rijekama.

Otuda i neboderi i čuvena panorama iz filmova. Mreža dijeli i ''stari,orginalni'' grad od ''novog, nadograđenog'' i to se najbolje može vidjeti po nazivima ulica. Tako su u špicu, koji je turistima ujedno i najteži za snalaženje, razbacane uličice koje nose nazive Wall (zid), Church (crkva), John (Džon), Pearl (biser), Stone (stena) isl.

Mreža pretvara slova u brojeve, pa tako imamo prvu, drugu, osmu, četrnaestu, trideset treću, sedamdeset osmu itd. Tvorca ovog tako bitnog infrastrukturnog projekta i simbola grada su gotovo i zaboravili. Istina, nekoliko škola nosi njegovo ime. Jedan dio Menhetna nosi njegovo prezime (Clinton) i trebalo je da podsjeća na njega, ali ako biste pitali nekoga odakle je, slabo ko bi rekao da je iz Klintona. Ovaj kraj sada zovu Hell's Kitchen.

I tako, upoznajući se sa istorijom grada, postajemo ga sve više svjesni, puštamo ga da nam napravi mrenu na očima da mu ne vidimo ružne stvari i predajemo mu se da nas lagano zavede.

Kao u filmovima.