Tajna zakopana na obroncima Jelice
Чардаци саграђени половином 19. века (Фото М. Дугалић)
Lazac kod Kraljeva – Prostrano uređeno dvorište sa pet brvnara, podignutih uglavnom polovinom 19. veka, nalazi se na obroncima Jelice. Katastarski ova okućnica je u selu Lazac, zaseoku Strmovo u kraljevačkoj opštini, a reč je o domaćinstvu Radojičića. Neobično je ne samo zbog dobro očuvanih drvenih suvota, stare i nove kuće, čardaka, vajata, mlekara, već i zbog legende koja decenijama govori o tome da je tu negde zakopano blago – asura zlata i karlica srebra. Blago potiče od Turaka ili hajduka, pretpostavlja se, ali svi dosadašnji pa i današnji vlasnik ovog imanja Živorad Radojičić sa sigurnošću tvrde da je postojalo i da je negde skriveno, najverovatnije zakopano u obližnjoj bukovoj šumi.
Zbog toga ovo mesto odavno privlači znatiželjnike, a mi do okućnice stižemo u pratnji Milančeta Radosavljevića i Dragića Rakića Ganga, meštana susednog sela Roćevića. Zbog obaveza u Kraljevu, gde inače stalno i živi, pomenuti vlasnik nije mogao da nas dočeka, ali je ostavio sve otključano.
Tako smo zapazili da je pored stare, prostrane kuće, sagrađene od masivne „temeljače“ i debelih hrastovih brvana najinteresantniji susedni čardak. Zgradu, takođe podignutu od brvana „ćertenih“ na uglovima, čine prizemlje i sprat. Na spratu je soba, divana i hodnik iz kojeg se sve prostorije zatvaraju posebnim „bravama“, odnosno zaključavaju na dobro osmišljen način, gredama tvrdog drveta, pa je lakše čitav objekat srušiti nego otključati bez pristanka i pomoći onoga ko je unutra. Na spratu su i, spolja neprimetne, osmatračnice ili puškarnice iz kojih se mogu kontrolisati sve prilazne strane ka objektu. Sigurnost povećava i to što do ovog bogatog domaćinstva nikada nije, kao ni danas, bilo dobrog puta.
Sve to, kako su nam i pomenuti pratioci objasnili, u ovom kraju održava i povremeno podstiče priču da je čardak nekada bio „hajdučka banka“. Tvrdi se, zapravo, da je prvi osnivač ovog domaćinstva Matija Radojičić, zvani Šuko, bio čovek od poverenja hajducima iz dragačevskog i pomoravskog kraja. Pomoravski hajduci išli su u pljačku dragačevskih sela, a njihove „kolege“ iz Dragačeva u naselja pokraj Zapadne Morave. Tako su i jedni i drugi ovde, na sredokraći puta, u čardaku skrivenom pod planinom i u bespuću, privremeno čuvali plen, džebanu... Otuda na čardaku takve brave i osmatračnice.
Tu priču, međutim, negira sadašnji vlasnik imanja i okućnice Živorad Radojičić. On tvrdi da ovo „bogato domaćinstvo nikada nije bilo u vezi sa nekakvom agresijom i otimačinom, porodica jeste bila bogata, ali bogatstvo joj je donosilo više nesreće nego blagostanja.
– Prenosila se sa kolena na koleno priča, a i to su na osnovu svedoka tvrdili i moji dedovi i otac Slavko, da je naš davni predak Šuko Radojičić, prema starom običaju, na Vidovdan iznosio u dvorište asuru zlata i karlicu srebra. Bio je bogat, a to blago je poteklo iz bitke sa Turcima na Javoru. No, imao je pomalo raskalašnog sina Tadiju, zbog kojeg se jednog dana uputio sa vrećom i budakom u obližnju šumu. To je propratio njegov unuk, dvanaestogodišnji dečak Života, ali samo u početku, jer kada ga je deda primetio, preteći mu, oterao ga je sa putića kroz šumu. Uočio je, ipak, dečak Života da se Šuko vratio sa budakom, bez vreće. Nažalost, Šuko je ubrzo umro, krajem 19. veka, u 59. godini. I odneo je tajnu, a onda su za porodicu došle nedaće. Recimo, kada kod kuće nije bilo čeljadi bilo je više pokušaja provale, pa su i danas na vratima vidljivi tragovi od krampa, sekire... Neka banda je 1903. godine, na Mladence kada su ukućani otišli na sabor, čak upala u kuću i tu zatekla samo Dragišu, starijeg Životinog brata, koji nije znao ništa o zlatu, i od njega su tražili da im kaže gde je skriveno, mučili ga, kako se govorilo, pekli su ga na vatrilju ognjišta, i na kraju ubili... A i u samoj porodici posle je bilo međusobnog sumnjičenja između oca i sinova, između braće... Mislim, ipak, da se niko nije ovajdio, da niko ništa vredno nije iskopao – kaže Živorad Radojičić i dodaje „da je jednom prilikom, sa tavana, dok su miševi gore „čagrljali“, pao jedan zlatnik pokraj ognjišta u staroj kući, ali ih nije bilo više i to nema veza sa blagom iz bitke sa Javora.