Od svadbe do razvoda
Za rađanje pojma „tabloid“ zaslužna je štampa, ali za brzo širenje pojave „tabloidizacija“ glavne zasluge pripadaju televiziji.
Nema boljeg područja za ovakvu intermedijsku saradnju od tračeva iz domena estrade, džet seta i takozvanih selebritija. U tu felu ovde se najpre ubrajaju pevači(ce) svih vrsta, potom pripadnici „modne industrije“, sportisti, glumci, TV voditelji... a onda i neke osobe za koje je teško odrediti šta im je glavno zanimanje.
Ko se od tih i takvih pojavio gde i s kim, javno, ali još bolje „tajno“, s kim se druži a s kim ne govori, ko koga voli a ko koga vara, ko se i kako venčava a ko i zašto razvodi, gde se čekaju a gde su već stigle prinove, kako im izgledaju stanovi i kuće, šta im je u ormanu a šta u tanjiru... to su teme i štampanih i elektronskih tabloida.
Što propusti štampa to dočeka televizija, a najčešće se nađu na istom zadatku. Svako se tada postavlja kao da će otkriti nešto novo, dodati nešto više, doći do pikantnijih pojedinosti. No prave konkurencije tu nema i mediji se hrane međusobno, gojeći pri tom uzajamno svoje tiraže, rejtinge – i kase.
Na ruku im ide glad ovakvih junaka za publicitetom, a još više njihovo licemerno „sukobljavanje“ s pojedinim medijima. Kad se, navodno, pobune protiv tabloidizacije svoje privatnosti u jednim, krenu po drugim medijskim kućama i redakcijama e da bi ispravili nanetu im nepravdu, odbacili podmetanja i laži, obznanili suštu istinu. I tako se krug širi, prilozi iz dnevnih novina dobijaju svoje nastavke na ekranu, „ženski magazini“ svoja elektronska izdanja, a javnost priliku da čita, gleda i sluša (ili obrnuto) šta, recimo, pri razvodu najteže pada Nataši Bekvalac i Goci Tržan. Pošto je s njima onoliko uživala kad su se udavale, red je da sad malo učestvuje i u njihovoj patnji.
U domenu televizije TV Pink i TV Prva su eksperti za ovakve sage, spremne da od svakog slučaja naprave melodramsku seriju, sapunicu uživo, svojevrstan rijaliti. Sličan im je i pokušaj da ovakvim programima pripišu dodatni „opštedruštveni“ smisao u vidu „pouke“ i „podrške“ običnim smrtnicima kroz iskustva poznatih.
Uređivačkom brisanju žanrovskih granica, posebno u određenju TV zabave, išla je naruku rastuća sklonost naših političara da se „slikaju“ u svakoj prilici i u svakojakim okolnostima. Od onih manjeg formata, lokalnih, koji su se uključili u „Velikog brata“ do onih vodećih, državnih, koji kvizom dokazuju „Ja volim Srbiju“ – domaći političari masovno ulaze u područje TV zabave.
Pošto se tu, neminovno, mešaju s estradnim ličnostima, računaju, valjda, da će se okoristiti od njihove popularnosti (kao da je ona prelazna). Za bliskost s narodom (biračima) traže načine da se ponašaju „narodski“ – uz muziku, viceve, priče o fudbalu, o domazluku...
Možda su se odlučili na promenu stila iz saznanja da je građanima već dosadilo da ih prate u političkim debatama u skupštini ili u informativnim TV programima gde vrte iste fraze i ponavljaju opšta mesta.
Na spin doktorima je da smišljaju ima li na televiziji nečeg između ozbiljne politike i lake zabave kao prostora na kom bi se njihovi poslodavci iskazivali s manje krutosti i odbojne autoritarnosti, ali i s više dostojanstva i neophodnog autoriteta.