Život čileanskih rudara posle nesreće

04. 08. 2011. 12:00

Један од 33 рудара снимљен у акцији спасавања Фото АП

SANTAJAGO DE ČILE – Većina od 33 čileanskih rudara koji su pre godinu dana proveli 69 dana pod zemljom i dočekali čudesno spasenje, malo je putovala, pomalo okusila slavu, ali uglavnom nastavlja da živi relativno normalnim životom kao pre nesreće.

Sedmorica njih još uvek je na bolovanju jer pati od poremećaja spavanja, dok pojedini dobijaju terpiju kod kuće za manje zdravstvene probleme, izjavio je za AFP lekar Alehandro Pino iz Čileanske asocijacije za bezbednost.

Većina njih, pak, kaže da se još uvek bori da se oporavi od onoga što su preživeli i pokušava da pronađe stalan posao.

„Pojedini imaju probleme sa uspomenama koje nose sa sobom i zbog toga pate. Namamo svi pođednako dovoljno snage da se vratimo nazad”, izjavio je Luis Ursua, šef smene tog tragičnog 5. avgusta 2010. godine kada se nesreća dogodila.

Kada su se našli „napolju”, mediji su želeli da saznaju sve o ljudima koji su preživeli više od dva meseca 700 metara ispod zemlje u uslovima nepodnošnjive toplote i mraka, koji jedva da su išta jeli 17 dana.

Od tog trenutka do danas, pojedinačno ili grupno oni su posetili više od 14 zemalja, rukovali se sa brojnim poznatim ličnostima, prihvatali različite pozive da ispričaju svoje neverovatne priče.

„Ova priča je ujedinila svet koji nije naviknut da se ova vrsta dobrih stvari dešava”, kaže Ursua godinu dana nakon nesreće.

Na prvu godišnjicu od nesreće sa srecnim krajem većina rudara pokušava da ponovo izgradi svoje živote.

Većina njih i dalje živi u blizini rudnika San Hoze u gradu Kopiapo, oko 800 kilometra severno od prestonice Santjaga.

Mnogi od njih uspevaju da pronađu povremene poslove koji nemaju veze sa rudnikom, živeći pretežno od donacija koje su dobili nakon što su spašeni. Četrnaestorica je tražila da bude prevremeno penzionisana jer nisu u stanju da se vrate na posao. Vlada još uvek razmatra njihove zahteve.

Vlasti su, takođe, suočene i sa tužbom o zanemarivanju koje su podneli rudari, koji traže kompenzaciju u iznosu od 500.000 dolara.

Ursua i njegove kolege Samuel Avalos, Horhe Galjeguiljos, Omar Rejgadas i Klaudio Janes često drže predavanja posvećena povećanju motivacije i mera bezbednosti na radnim mestima.

Mario Sepulveda, jedan od, da tako kažemo, najteatralnijih od 33 rudara, koji je iz rudnika poneo kamenje kao poklone, sa suprugom je osnovao kompaniju koja se bavi organizovanjem „motivacionih” predavanja i ove nedelje putuje u SAD gde će govoriti o nesreći.

On se, takođe, bavi i izgradnjom stanova za ljude koji su izgubili svoje domove u zemljotresu koji je pogodio Čile pre pola godine.

Za razliku od njega, Osman Araja i Dario Segovia prodaju voće i povrće na pijaci u Kopiapou.

Pablo Rohas, Klaudio Akuna, Florensio Avalos i Viktor Segovia skupili su hrabrost i vratili se rudarskom životu, dok Pedro Kortes studira. Frenklin Lobos, bivši fudbaler, sada predvodi niže grupe u Sportskom fudbalskom klubu Kopiapo, a jedini stranac među njima, Bolivijac Karlos Mamani napustio je posao u Boliviji i vratio u Čile u potrazi za stalnim poslom.

Oni još uvek nisu saznali šta se tačno dogodilo u rudniku, ali su osnovali kmpaniju za zaštitu prava u slučaju snimanja filmova, izdavanja knjiga ili izrade različitih proizvoda.