Šija i vrat

13. 08. 2011. 22:00

Kad si mali narod, ili kad si mali čovek – drugačije ti se piše!

Kad, na primer, kreneš da lupaš, pališ, kradeš, uništavaš grad, tučeš se s policijom, u Beogradu si huligan, vandal, besprizorni... Kad to isto radiš u Londonu, onda si tinejdžer, mladić s kapuljačom, dete iz siromašnog predgrađa... Tako bar ispada po izveštajima domaćih i stranih medija o trenutnim uličnim neredima u Britaniji.

Mnogo važnija od ove terminološke razlike jeste ona koja se uočava u prvom pristupu događajima. Za londonske izgrednike odmah su traženi dublji motivi nasilništva u njihovom socijalnom statusu, analizirani su (Dejan Radulović iz Bi-Bi-Sija za RTS, recimo), frustracije zbog nezaposlenosti, neobrazovanosti, rasturenih porodica, besparice u naglašeno potrošačkom društvu ...Tek kad se oglasio britanski premijer, u priču se probila ideja da pored omladinskog neobuzdanog besa postoji i čisto kriminalna pozadina tih akcija. Za beogradske nasilnike, svrstane pod novokomponovani politički pojam „navijači“, uvek je najvažnije bilo prvo ukazati da kriminalni, pa i politički izvori šalju instrukcije iz pozadine. A čiji su „neposredni izvršioci“, odakle su, kako rastu, kako žive – bila su, pa i onda retka, pitanja za kasnije.

Ali, u kojoj god zemlji s koje god strane da se pođe – od politike ili od ekonomije, od organizovanog kriminala ili od spontane reakcije na neposredan povod – rastuće nasilje mladih je obavezujuće ozbiljna tema za medije jer su i oni sami, što direktno što indirektno, svojevrsni kreatori tog društvenog fenomena.

Ako se televizija koristi vešto, mnoge bitke mogu da se dobiju uz njenu pomoć. Zbog moći ovog medija ka TV ekranu hrle predstavnici vlasti ophrvani teškim državnim problemima, kao i pojedinci, mali ljudi sa velikim životnim mukama.

 Vlasnik TV Pink Željko Mitrović ovih dana povezao je lično i državno. Sopstvenu televiziju stavio je u službu odbrane svoje jahte zaplenjene u Dubrovniku, uz objašnjenje da time brani principe prava i pravičnosti i radi u korist interesa svih građana Srbije u odnosu na državu Hrvatsku.

Potez je izazvao mnoge polemike i postao „slučaj“ koji se puni detaljima s još neznanim krajnjim ishodom i dugoročnijim posledicama. Ovom prilikom vredi podsetiti da se i direktor RTS-a Aleksandar Tijanić preko „svoje“ televizije počesto nosi s onima koji mu nešto prigovaraju – ne samo u pogledu programskih odluka nego, na primer, radi neprijavljivanja lične imovine.

Zanimljivo je kako sebe vide ili kako žele da se predstave na ekranu najpoznatiji TV šefovi u Srbiji. Kad razmenjuju saopštenja s javnošću, a ponekad i na međusobne adrese, slika koja ilustruje tekst „znakovito“ je različita. Tijanić je u svom direktorskom kabinetu, sto mu je pretrpan papirima, deluje kao rukovodilac zatrpan tekućim poslovima. Mitrović se „javlja“ serijom svojih fotoportreta, u pozama manekenskim, pogleda zavodničkog, baš kao bonvivan sa kruzinga.

Koliko i ovakvi „imidži“ utiču na rejtinge kojima se pomenuti neprestano nadmeću, piplmetri nisu u stanju da izmere. Gledaoci jedini znaju. Obe TV kuće usrdno im se, inače, zahvaljuju „na poverenju“. Nije valjda da je gledati jednako verovati.