Nemušti jezik
Ako lepota kazivanja postaje retkost u svim generacijama, ako je sve manje ljudi koji govore pravilno, rečju, ako nacija postaje nemušta – koga sve pozvati na odgovornost ili alarmirati da zaustavi ovo kulturno propadanje! Školu, porodicu, medije?
Nije malo razloga da se povodom stanja jezičke kulture često proziva televizija, odnosno da joj se prigovara da je jedan od glavnih kvaritelja jezika. S obzirom na to da noviji od nje mediji i moderniji vidovi opštenja (Internet, mobilni telefoni) stvaraju jezik sopstvene, svedene, čak šifrovane komunikacije, televiziji se možda ostavlja preveliki teret u pogledu očuvanja „klasičnog”, književnog jezika. No opet, budući da je i dalje najrasprostranjeniji i najuticajniji masovni medij – nema pogodnijeg za širenje poželjnog jezičkog modela i jezičke norme.
Sredstva kojima za to raspolaže višestruka su ukoliko televizija održava programsku ravnotežu između sadržaja koje u potpunosti sama oblikuje i onih koji su direktni deo stvarnosti i prenosi iz spoljnjeg sveta. Ovog drugog – što uključuje žive programe sa učesnicima veoma različitog nivoa u veštini verbalnog izražavanja i, naročito, takozvani rijaliti šou gde je ruženje jezika kroz ružne reči takoreći opšte mesto – u programskoj ponudi sve je više. Intervencije u pogledu jezičke korektnosti tu su gotovo nemoguće.
Zato televiziji ostaje da se pozabavi učinkom svojih TV profesionalaca.
Odrekavši se davno spikera kao čitača vesti, sve domaće televizije uglavnom su lektorski doterale novinare-voditelje glavnih informativnih emisija. Ono što čitaju jezički je sređeno, a njihov govor postavljen je po osnovnim pravilima akcentovanja. Nije uvek i kod svakog postignuto da melodija rečenice bude logično razvijena i da se i jasnom artikulacijom postiže neophodna razgovetnost. Ali emisije tipa „Dnevnika” zaista su najmanje problem.
Mnogo više remete sklad i jezička pravila reporteri – oni sa lokalnih terenaoznačeni dijalekatskim osobenostima, a oni sa sportskih terena obuzeti željom da po svaku cenu budu originalni, poetični, slikoviti...Isto koliko i ovakva razbarušenost, gledalištu može da smeta i frazerska ispraznost kada odlikuje govor o političkim temama.
Ono što ipak nanosi najviše štete jeste pogrešna upotreba pojmova koja se nekad omakne, a ponekad i ustali, kao ono nesrećno „odrađivanje”, zatim uporno pogrešno izgovaranje stranih reči i imena, pa neznalački prevodi u serijama i filmovima, nemarno, s greškama, ispisani titlovi...
Za opismenjavanje polupismenog ili funkcionalno nepismenog nam naroda mogao bi bar javni RTV servis brižljivije da ispisuje informacije na tekućim trakama – kajronima, pa da u vesti o jednoj humanitarnoj i ekološkoj akciji, ako već ne i ting-bing tim, među navodnike stavi bar omladinski kišobran da bi bilo jasno da je i tu reč o jednom timu (ili organizaciji), a ne o nekakvom amrelu.