Industrija nemoći

20. 09. 2011. 22:00

Po jednim merilima Srbija je već visokorazvijena zemlja. Više od 70 odsto njenog bruto domaćeg proizvoda stvara se u takozvanim tercijarnim delatnostima – finansijske, saobraćajne, trgovinske i druge usluge. Beli okovratnici gordo marširaju.

S druge strane, kako upozoriše stručnjaci na sastanku u Narodnoj banci Srbije na temu „Zašto nas je toliko nezaposlenih”, Srbija je sa 17 odsto industrijskih radnika u odnosu na ukupan broj zaposlenih, oko 1,7 miliona, u rangu najnerazvijenijih afričkih država. Plave mantile više nema ko da obuče.

U industriji, okosnici svakog zdravog razvoja i izvoza, radi svaki 24 zaposleni u Srbiji ili nešto više od 301.452 radnika. U razvijenoj Evropi, kojoj tako zdušno težimo, taj prosek ide i do 50 odsto.

Srbija je, da ostanemo još malo na ova dva podatka, u prošloj deceniji, čak i s reduciranim statističkim stopama BDP-a, imala kakav-takav razvoj. Ali, čega? Nerazmenljivih dobara. Usluga. Naše mobilne, saobraćajne, birokratske, finansijske, trgovinske i druge usluge ne možemo da izvezemo. Niko ih neće, niti su kome potrebne, jer ih svi imaju i nisu predmet međunarodne razmene, ali njihov doprinos nacionalnom kolaču se uredno knjiži i ova zemlja na osnovu njih troši taj deo novostvorene vrednosti. A kako? Pa, preko države. Trošeći i ono što nema, država postaje najsigurniji i najuredniji poslodavac. Tako u našem javnom sektoru (školstvo, zdravstvo, sudstvo, policija, vojska…) platu prima svakog meseca 535.000 ljudi. Tu je i oko 118.000 državnih činovnika.

Pre dve decenije Srbija je imala više od miliona radnika. A onda je krenuo slom – raspad SFRJ, hiperinflacija, ratovi, sankcije… a potom i brutalno NATO bombardovanje 1999. Od 2001, počinje privredni, ali ne i industrijski oporavak, jer smo sa „o ruk” privatizacijom prodali sve što je vredelo, ali ne da bi fabrike radile i proizvodile, već da bi se trgovalo nekretninama.

Nekadašnji industrijski gradovi Srbije, od Niša, Kruševca, Kraljeva, Valjeva, Kragujevca, Zrenjanina, Vrbasa, Sremske Mitrovice, Subotice… pa i Beograd. Došlo je do prave deindustrijalizacije.

Istinu govoreći, za neke fabrike, „bele slonove socijalizma”, nije šteta što ih nema, ali je naša muka što na njihovo mesto nisu došle nove, savremene i izvozne industrije. Nismo umeli da privučemo strane investitore da to učine za svoje pare, a za naš račun, poput Slovačke, Češke, pa i Poljske. I sada smo tu gde smo. Nigde.

U nikada većoj besparici i bezidejnosti koprcamo se u pravoj industriji nemoći jer što god bi da proizvedemo to već neko drugi radi bolje i jeftinije od nas, a mi se uljujkujemo floskulom kako je poljoprivreda naša razvojna šansa. Već se čuju glasovi o potrebi supstitucije uvoza. Zvuči poznato. Kao da smo u sedamdesetim godinama prošlog veka. Onda kada je na jednog penzionera dolazilo 3,6 do 4,2 zaposlena. Ah, da. To su neka druga vremena.