Mizoginija ima dugu tradiciju

01. 10. 2011. 22:00

Od početka 20. veka demografskaječinjenica da je broj žena u odnosu na broj muškaraca u konstantnom porastu, a rezultat tog procesa je da žene već duže čine više od polovine stanovništva. Istina je i da su one u minulim vremenima ostvarile značajan pomak (kvantitativan i kvalitativan) u oblasti prava, a u 20. veku i ravnopravan položaj sa muškarcima. Ipak, ideja i njena realizacija, formalno i stvarno pravo su i danas u raskoraku. Tako je žena i u 21. veku, bez obzira na deklarisana prava, jasan potencijal, obrazovanje i sposobnost delanja, često marginalizovana, dok se njeno pravo na rad opstruira, kako na političkom, ekonomskom ili kulturnom planu tako i na svakolikom drugom ekspertskom delovanju. U najboljem slučaju, naše društvo u tranziciji, opterećeno stereotipima, tradicionalizmom i patrijarhalnim odnosima, njena postignuća prećutkuje.

Statistički podaci jasno pokazuju da žena još uvek nema tamo gde se stvarno odlučuje, a za isti posao su manje plaćene nego muškarci, ali ih zato ima mnogo više nego muškaraca u nevladinim organizacijama, koje najčešće podrazumevaju više volonterskog, odnosno neplaćenog i manje uticajnog rada. Za 106 godina svog postojanja Univerzitet u Beogradu je imao samo jednu rektorku, a po podacima Saveznog zavoda za statistiku iz 2006. godine, od ukupnog broja nastavnika BU samo 30 odsto su žene. Nešto bolja situacija je u ustanovama kulture: žene su obično direktorke biblioteka, škola, vrtića, muzeja ili centara za socijalni rad. Ali,na primer, od 19 pozorišta u Beogradu, samo njih šest je poverilo ženi lidersku poziciju.

Tokom prethodnog milenijuma žene su bile podređene dominaciji muškaraca, o čemu svedoče i neki teorijski izvori, dok su afirmativni napisi o ženama kao pokretačkojsnazidruštva veoma retki. Tako se na osnovu mitova, običaja i važećih propisa može zaključiti da mizoginija uživa dugu i dobro utemeljenu, snažnu tradiciju (Kandido-Jakšić, 2001).

Do eskalacije mizoginije (organizovanog, institucionalizovanog neprijateljstva ili mržnje prema ženama) dolazi i u procesu tranzicije. U bespoštednoj borbi na političkom, ekonomskom, medijskom i kulturnom tržištu na udaru govora mržnje našle su se i žene, sa ciljem da se eliminiše politički i svaki drugi protivnik. Postarim-novimnegativnimstereotipima,ženaje samodomaćica,  amuškarac – glavakuće. Njoj pripada reproduktivna, a njemu produktivna uloga. Rodna ravnopravnost je tema kojoj „nije vreme” i o kojoj je nedostojno govoriti „zato što ima važnijih” problema i važnijeg „muškog” posla, politike, pre svega. Međutim, upravo je politika uslovila i održala stanje u kome se žena nalazi, i ona (politika) je postala i ograničenje i sredstvo u borbi za oslobođenje od takvog stanja i uopšte za emancipaciju žene (Papići Sklevicki, 2003).

Nosioci mizoginijskih poruka nisu samo muškarci. Može se reći da nema ni mnogo protesta među ženama zbog širenja mizoginije, niti volje, snage, a ni moći za sveobuhvatni pokret tzv. političke korektnosti. Kod nas se pre može govoriti osporadičnim, a ponekad samo deklarativnim zalaganjima za rodnu ravnopravnost.

*Autorka je profesorka na Fakultetu za kulturu i medije Megatrend univerziteta u Beogradu