Nejednakost izazvana krizom ili obratno
Prethodnog vikenda održane su demonstracije u više od 80 gradova širom sveta, inspirisane akcijom „OccupyWallStreet” koja u Njujorku traje već mesec dana. U medijima se ističe kako su protesti upereni protiv sve većih nejednakosti koje su izazvane globalnom ekonomskom krizom. Međutim, ozbiljnija analiza pokazuje da velike nejednakosti nisu posledica, nego jedan od važnih uzroka aktuelne krize.
Sve veće nejednakosti u raspodeli vezuju se za početak osamdesetih godina prošlog veka, kada za predsednika SAD dolazi Ronald Regan i od kada nastupa era neoliberalizma. Od Drugog svetskog rata pa sve do kraja sedamdesetih godina vlasti u SAD su stvarale uslove da i zaposleni, a ne samo poslodavci, učestvuju u rezultatima ekonomskog rasta. Plate zaposlenih su se stalno povećavale i pratile su rast produktivnosti. Zaposlenima je zakonom garantovana četrdesetočasovna radna nedelja, a prekovremeni rad se plaćao više od redovnog.Takođe su bile propisane minimalne plate, a u slučaju gubitka posla isplaćivana je naknada za nezaposlene. Naknade su isplaćivane i u slučaju radne nesposobnosti, gubitka hranioca porodice i nemogućnosti da se dovoljno akumulira za starost. Uveden je i sistem osiguranja za stare i siromašne (MedicareandMedicaid). Vlast je preduzela značajne mere kako bi visoko obrazovanje postalo dostupno velikom broju građana. Školarina na državnim univerzitetima iznosila je samo četiri odsto od godišnjeg dohotka prosečnog domaćinstva.
Posle osamdesetih godinaplate zaposlenih stagniraju,skoro da je uništen sistem socijalne zaštite, a znatno su povećane školarine na državnim univerzitetima. Prema zvaničnoj statistici zaposleni u SAD je 2007. godine (pre krize) kući donosio prosečnu godišnju platu nešto iznad 45.000 dolara, što je realno manje (ako se uzme u obzir inflacija) od iznosa koju je imao pre tri decenije, mada je američka privreda u istom periodu beležila rast. U poslednje tri decenije plate se realno ne povećavaju i one sve više zaostaju za rastom produktivnosti. Društvo se ubrzano raslojava na sve manji broj izuzetno bogatih i ogroman broj siromašnih, uz brzo „tanjenje” srednje klase. Dok je krajem sedamdesetih godina jedan odsto najbogatijih prisvajalo manje od devet odsto ukupnih dohodaka, 2007. taj procenat je iznosio 23,5 odsto (videti grafikon).
Pri većoj nejednakosti u raspodeli i koncentraciji bogatstva u uskom krugu ljudi postoji manja tražnja za robom i uslugama nego što bi to bio slučaj da imamo pravedniju raspodelu, a što neminovno vodi usporavanju stope privrednog rasta i zapošljavanja. Kada nejednakosti dostignu kritične tačke dolazi i do ozbiljnih ekonomskih kriza. To lepo ilustruju i podaci iz grafikona i nije slučajno da je u godinama pred izbijanje velikih kriza (1928. i 2007) jedna četvrtina ukupnog dohotka SAD odlazila u ruke samo jednog procenta najbogatijih Amerikanaca. Izuzetno bogati ljudi, po pravilu, ne troše sav dobijeni novac jer to i nije tako jednostavno.
Primera radi, za godinu koja je prethodila bankrotstvubanke LehmanBrothers, Ričard Fuld – prvi čovek ove banke zaradio je 500 miliona dolara. Ostavićemo sada po strani pitanje koliko su ovako velika primanja uopšte zaslužena i opravdana, te da li postoji direktna veza između plata top menadžera i visine njihovih primanja, odnosno da li bi Ričard Fuld više ili manje (ne)uspešno rukovodio bankom LehmanBrothers da je imao mnogo veća (ili mnogo manja) primanja. Da bi potrošio taj ogroman novac trebalo je da Ričard Fuld svakodnevno u proseku troši 1,37 miliona dolara, a on za to nije imao ni dovoljno vremena, a ni silnih motiva. Kada postoji mogućnost da se kupi bilo koji proizvod koji se poželi, vremenom se radost od kupovine smanjuje. Teško da bi se Ričard Fuld – koji ima penthaus na Park aveniji (21 milion dolara) i imanje u Grinviču (25 miliona dolara) – radovao kupovini neke nove nekretnine, kao što je to bio slučaj pri kupovini prve kuće. Uvek je prvo parče torte slađe od narednih.
Očigledno je da velike nejednakosti nisu izazvane globalnom ekonomskom krizom (nego obratno), ali ih je ona surovo ogolila. Stopa nezaposlenosti u SAD se povećava i prema zvaničnim podacima iznosi 9,6 odsto (ako se računaju i oni koji rade povremeno onda je taj procenat veći od 20 odsto – ili više od 30 miliona). Oko 50 miliona nema nikakvo osiguranje, a 46 miliona živi ispod granice siromaštva i od države dobija bonove za hranu.
*Redovni profesor univerzitet