Svilen gajtan Hilari Klinton

Miroslav Lazanski

19. 10. 2011. 22:00

U američkoj spoljnoj politici oduvek je bila prisutna određena vrsta kaubojštine. Uostalom, čuvene poternice prikucane na doksatima saluna diljem Divljeg zapada deo su istorijske i civilizacijske tradicije Amerike.

Nekada su egzekuciju nad odmetnicima, po kratkom postupku, vršili šerifi ili lovci na ucenjene ljudske glave, dok su kasnije tu ulogu na svetskom planu preuzele krstareće rakete, nevidljivi avioni i bespilotne letelice. Bez suđenje i bez presude.

Ne znam je li državna sekretarka SAD gospođa Hilari Klinton zaista izjavila „da će SAD nastaviti vojno da pomažu nove vlasti u Libiji sve dok se ne pronađe pukovnik Muamer Gadafi živ ili mrtav”. Ne znam,jer kada je gospođa Klinton u pitanju, njene izjave podložne su kasnijoj reviziji. Setimo se samo one tragično opasne situacije na aerodromu Tuzla gde je gospođa Klinton bila navodno izložena vatri srpskih snajpera. Posle se ispostavilo da je bila dočekana od grupe mališana sa cvećem u rukama, o čemu je svedočio TV snimak.

Elem, sada gospođa Klinton raspisuje javnu američku poternicu za pukovnikom Gadafijem. Nikada u istoriji diplomatije međunarodna poternica nije objavljena na tako visokom nivou, tako direktno i bez imalo skrupula.

Avijacija NATO-a bombardovala je rezidenciju pukovnika Gadafija u Tripoliju 78 puta, ali su funkcioneri NATO-asvaki put naglašavali da im u tom bombardovanju „nije bio cilj da ubiju Gadafija, već da zaštite živote civila”.

Verovatno da zaštite živote civila u rezidenciji. Pa su je zato 78 puta bombardovali. Kao nekada u Vijetnamu, „sravnili smo to selo da bismo ga spasli”. Od koga? Verovatno od „crvenih”.

U najžešćoj fazi hladnog rata Amerika je više puta pokušala da ubije Fidela Kastra. Kako su svi ti pokušaji doživeli fijasko i kako se to nepovoljno reflektovalo na međunarodni imidž SAD, to je Kongres doneo akt kojim se zabranjuju atentati na strane državnike, akt u kojem se Pentagonu i obaveštajnim službama zabranjuju sve aktivnosti koje su usmerene ka fizičkoj likvidaciji inostranih državnika.

Nekoliko decenija SAD su se pridržavale tog akta, da bi to bilo napušteno kada je 1999. u noćnom bombardovanju bila pogođena

rezidencija Slobodana Miloševića. Akt Kongresa kao da nikada nije ni postojao.

Nije sporno da je Muamer Gadafi bio jedna vrsta diktatora i da nije nežno postupao prema svojim oponentima. U Vašingtonu su sve to dobro znali i Gadafi je za kompaniju iz Lenglija nekoliko godina bio dobar momak, jer im je davao odlične podatke o Al Kaidi u severnoj Africi, sarađivao je sa CIA.

Ima li danas u arapskom svetu diktatora koji surovije vladaju i više ubijaju svoje građane nego što je to činio Gadafi, a da su i dalje američki prijatelji, saveznici i saradnici? Naravno da ima. No, to dovodi u strašnu dilemu sve američke saveznike, saradnike i prijatelje – jer nikad ne znaš kada će te oni u Vašingtonu „otpiliti”. I poslati ti svilen gajtan.