DRAGAN, KRUNO I PIŠTA
Da li je sramota doći iz neke druge bivše jugoslovenske republike u Srbiju, postati njen građanin i celokupnim svojim radno-intelektualnim kapacitetima doprinositi Srbiji? Ili je svako morao da ostane u republici gde je rođen, bez obzira na svoju profesionalnu, ili političku opredeljenost? Pa šta ga tamo snađe, ili ga je već snašlo – njegov je problem? Da li smo svedoci novih pokušaja da nas danas, posle toliko godina od raspada SFRJ, razvrstavaju duž avnojevskih granica? I to u kosmopolitskom Beogradu i tolerantnoj Srbiji.
Proleće 1999. godine, Đakovica je tih dana dosta vremena bila bez vode i struje. NATO je pogodio lokalni vodovod i cisterne jugoslovenske vojske snabdevaju građane vodom. Srpski radio Đakovica koji skoro da jedini i radi na celom Kosmetu, ostao je bez tri važna repetitora, ali se tehničari snalaze i reemituju program Radio Beograda. Grad je poluprazan, većinu stanovništva pre agresije NATO činili su Albanci, ali su bombardovanje i poziv OVK da svi napuste mesto učinili svoje. Naravno, bilo je tu i nekih stvari koje s ratom nemaju veze i zbog kojih se danas i sudi.
Stara kasarna graničnog bataljona Vojske Jugoslavije, kompleks zgrada, magacina i hangara, odmah pored katoličke crkve, pretrpela je teška oštećenja. Ipak, antenski stub, jedan od simbola grada, odolevao je danima raketama NATO avijacije. Više od 40 projektila lansirali su piloti zapadne alijanse na taj cilj, ali ga nisu pogodili, ni oštetili.
Na drugom delu grada stoji potpuno nova i nedirnuta kasarna. NATO je nijednom nije gađao, očigledno biće mu potrebna za smeštaj njegovih trupa.
Desetak kilometara od Đakovice podnevna vrućina polegla je po lošem asfaltu lokalnog puta. Iza jedne velike bele kuće sa ogromnim terasama, parkiran je džip "tojota". Artiljerijski potpukovnik, brkajlija Dragan Jelić, komanduje jedinicom topova-haubica jugoslovenske proizvodnje "nora" od 152 mm i haubicama američke proizvodnje kalibra 155 mm. Po potrebi otvara vatru i tako artiljerijom zaprečava prostor pred pokušajima terorista iz OVK da iz Albanije uđu na prostor južne srpske pokrajine.
Nekoliko dana pre nego što sam upoznao potpukovnika Jelića, njegova je jedinica preciznim pogocima onemogućila upad četiri albanska tenka koji su praćeni pešadijom iz OVK krenuli iz Albanije preko granice. Jugoslovenski artiljerijski osmatrači pozvali su odmah dežurnu jedinicu i vojnici na "norama" preciznim su pogocima uništili tri albanska tenka, dok su četvrti oštetili.
– Znate, sve što sam učio na Vojnoj akademiji o artiljeriji sada moram da u hodu menjam i pronalazim nove načine upotrebe moje jedinice. Jer, NATO avijacija nam neprekidno visi nad glavama, bespilotne letelice i sateliti nas stalno osmatraju i moramo da se branimo čestim manevrom i maskiranjem, kaže mi potpukovnik Jelić.
Tri dana posle bombardovanja stare kasarne u Đakovici on je krenuo u službeni obilazak onoga što je još ostalo od vojnog kompleksa na tom prostoru. Naime, bilo je još nekoliko pomoćnih zgrada koje nisu pogođene. Pola sata pre nego što je stigao do kasarne, avioni NATO opet su raketirali kompleks vojnih objekata. Kada se potpukovnik Jelić pojavio u krugu kasarne, gde se još sve pušilo od požara, iz dima je izašao vojnik sa žutim vatrogasnim šlemom na glavi. U rukama je nosio četiri automatske puške, pa je jedva stao mirno pred Jelićem.
– Gospodine potpukovniče, obišao sam sve objekte koji su maločas gađani, nema nikakvih žrtava, ali našao sam ove četiri puške, neko ih je ostavio ranije, šta da radim s njima?
Potpukovnik je bio zadivljen vojnikovom hrabrošću i požrtvovanošću. Kada se vojnik predstavio, Jelić je bio ganut – pred njim je stajao Mađar i zvali su ga Pišta. Jelić ga je predložio za odlikovanje.
Pet dana kasnije u garnizonu Peć, avijacija NATO srušila je kasarnu. Iz ruševina je tada pred potpukovnika Jelića banuo sav sluđen i od eksplozija kontuzovan vojnik.
– Koji si, bre, ti?
– Vojnik u pritvoru na 30 dana, gospodine potpukovniče!
– Gotovo je sa pritvorom, vojniče!
Spuštao se sumrak nad plodnu metohijsku ravnicu kada sam se pozdravio sa potpukovnikom Draganom Jelićem. Obronci Juničkih planina bili su još prošarani snegom.
Gore na karauli "Košare" poginuo je spasavajući svoje vojnike kapetan Krunoslav Ivanković, inače Hrvat, koji je na Kosmetu branio jugoslovensku granicu. Nije hteo da albanskim teroristima iz OVK ostavi telo svog poginulog vojnika. Ostavio je ženu i dvoje dece bez muža, oca i jedinog hranitelja.
Do danas nisam saznao da li je kapetan Krunoslav Ivanković posmrtno odlikovan. Došao je iz druge bivše jugoslovenske republike veran svojoj vojničkoj zakletvi.
Da pomogne Srbiji...