Suđenje dugo 33 godine

22. 12. 2006. 16:49

KRAGUJEVAC – Na hiljade požutelih i iskrzanih stranica, tomovi romana podeljeni na stotine sudskih poglavlja, turobno bruje o rasulu jedne porodice sa periferije velikog grada. U prašnjavoj fascikli, ko tuč teškoj od desetina tužbi, protivtužbi, žalbi, podnesaka i presuda, smeštena je tužna povest o sukobu predaka i potomaka, koji su pre ravno 33 godine zaratili oko dve njive.

Do 1970. Đorđevići iz Erdeča su živeli zajedno. U istoj kući otac Spasoje, majka Mileva, ćerka Radmila, sin Dragomir, snaja Julijana i njihovo dvoje dece. Bila je to skladna familija, u kojoj se znalo ko šta radi i šta su čije obaveze, a onda... Onda su došli pred sudiju. Otac i majka su, prvo, tužili sina, a kad je ovaj odgovorio istom merom, sve se dodatno zapetljalo.

Šta je čije i ko je koliko radio i stekao – odgovora još nema, a prva tužba je podneta 19. novembra 1973. godine.

Njive kod groblja

Kad su se razdvojili, otac Spasoje i majka Mileva nastavili su da žive u staroj porodičnoj kući, koja se sastojala od jedne sobe i kuhinje, a sin Dragomir i snaja Julijana su prešli u novu, moderno zidanu i veliku. Prema podacima iz sudskih spisa, koje je teško čitati jer su prilično oštećeni, naslućuje se da je prvi sukob izbio oko korišćenja, nekada zajedničkih, pomoćnih prostorija.

Tako u jednom dokumentu, između ostalog, stoji: "Obavezuje su tuženi Dragomir Đorđević da ukloni postavljene zaklope na pomoćnim objektima: košu, kačari, staroj kući, špajzu i sobi u novoj kući".

Posle je, izgleda, došlo do sukoba i oko zemlje, pa se u jednom sudskom spisu može pročitati i ovo: "Tužioci su, dok su bili mladi, obavljali sve poljoprivredne poslove... Međutim, sin sad ne dozvoljava da ubiraju plodove i letinu, jer smatra da je isključivi vlasnik stečenog zemljišta...".

Prva tužba je stigla na sud 19. novembra 1973. Otac i majka su tužili sina zbog "dve njive kod groblja". "Za vreme trajanja zajedničkog domaćinstva stečena nepokretna imovina: njiva kod groblja, površine 51,65 hektara; njiva kod groblja, površine 41,63 hektara". Tužba je pokrenuta "radi utvrđivanja svojinskog udela u zajednički stečenoj imovini".

U celu tu priču umešalo se i na desetine svedoka, koji, po svemu sudeći, nisu mogli mnogo da pomognu. Jedan od njih ovako priča: "Stranke su radile zemlju napola i tako stvarali sebi prihod. Julijana je radila sve poslove na imanju, dok su Spasoje i Dragomir bili na poslu. A, takođe je radila i Mileva na imanju".

Vreme je prolazilo, a sporu se kraj nije nazirao. Naprotiv.

Gde ja stadoh...

Deset godina po podnošenju prve tužbe, u sudskim spisima iz 1983. može se videti i sledeći zapis: "Sud donosi rešenje da glavna rasprava, usled izmenjenog sastava sudskog veća, počne iznova".

Prema onome što se da pročitati, u ovom sudskom sporu izmenjalo se najmanje četvoro sudija, koji su, ako se statistika pozove u pomoć, za 33 godine suđenja održali gotovo 200 ročišta. A, koliko je advokata, zastupnika i jedne i druge strane, promenjeno, zaista je teško sagledati.

Tokom druge i treće decenije suđenja pomrli su i tužioci i tuženi, i roditelji, i sin i snaja. Proces, u više navrata seljen pred Okružni sud, zbog toga biva prekinut. Dok se ne pronađu naslednici, koji treba da odluče hoće li ga obnoviti.

Međutim, kolika je zavrzlama u pitanju možda ponajbolje svedoči podnesak jednog od advokata, datiran na 16. maj 2003. "Ja nisam uredio tužbu u ovoj pravnoj stvari, jer ne znam ko su naslednici pokojnog Spasoja, pa ih vi pozovite da se izjasne ko je naslednik i da li su zainteresovani za dalje vođenje spora, a naslednici i sada pokojni Spasoje meni nisu otkazali punomoćje za zastupanje protiv tužilaca i tuženih, pokojnog Dragomira Đorđevića i pokojne Julijane Đorđević".

Međutim, biće da je ovaj problem "prevaziđen", pa je postupak obnovljen nedavno, osmog septembra 2006.

Ako već sada nije, sigurno će, pošto dogovora nema na vidiku, ovaj spor ući u anale i domaće i svetske sudske prakse. No, da li je to i jedino suđenje u Srbiji koje ovoliko dugo traje? Da li je to i jedina priča o porodičnoj zavadi kojoj nema kraja? Kako li se to rešava u drugim zemljama, u drugim narodima?