Čehov i Šekspir u naše vreme
„Višnjik” reditelja Lasla Berceša je lirski naglašeno scensko tumačenje Čehovljeve drame koji je, za razliku od stilski čistijeg i emotivno suzdržanijeg Mijačevog „Višnjika”, koga smo nedavno imali prilike da vidimo, više pomeren ka sentimentalnosti i jarkijem izražavanju osećanja. Koncept prostora u Berceševoj predstavi je vrlo specifičan – publika sedi na sceni, glumci igraju među njima, kao i na proscenijumu i u auditorijumu, na više različitih prostora, često i simultano, diskretno nastojeći da izbrišu odvojenost od gledalaca, odnosno teatra od života. Na taj način se ističe aspekat igre, pozorišta u svakodnevnom životu, teatralnosti Čehovljeve drame.
Uključena je grupa muzičara koja uživo svira setnu muziku izvlačeći sentimentalan nivo radnje u prvi plan. Tako naglašena sentimentalnost deluje snažnije zbog fizičke blizine izvođača i gledalaca. Glumci mađarske drame subotičkog pozorišta Natalija Vecei, Čila Pamer, Žuža Kalmar, Nandor Silađi, Arpad Černik, Ervin Palfi, Andor Kovač Nemeš, Monika Pešic, Atila Seke, Petronela Kermeci, Mihajlo Jančikin, Čaba Ralbovski, uglavnom su nalazili adekvatno odmerene načine da izraze Čehovljev delikatan melanž osećanja gubitka, čežnje, nostalgije, radosti, beznađa, nade. Uprkos povremenim rediteljskim nedoslednostima i nepotrebnim rešenjima, Bercešev „Višnjik” je suštinski uspelo čitanje Čehova, intrigantno ostvarena simfonija beznađa, nezadrživog društvenog propadanja, intimnih nesreća, neuspostavljenih ljubavi, neprevaziđenih gubitaka. Predstava je tematski aktuelna i bolno prepoznatljiva u smislu nesnalaženja aktera u procesu krupnih društvenih promena, teškoća da se oproste sa prošlošću i zrelo prihvate sadašnjost, kao i njihovih tužno nerealizovanih želja da napuste zaostalu, primitivnu, pustu zemlju u kojoj su zakopani.
„Komediju zabune”, ranu Šekspirovu komediju koja ne komunicira glatko sa našim vremenom, mladi reditelj Milan Nešković na scenu je dovitljivo postavio u eklektičnoj i autoironičnoj formi. Služeći se sredstvima dekonstrukcije, rastvorio je mehanizam iluzije i stvorio savremenu predstavu koja funkcioniše kao „pozorište u pozorištu”. Na taj način je ova komedija plautovskog tipa, zasnovana na zamršenom zapletu, zamenama identiteta, upetljanim odnosima između likova, direktno približena današnjoj publici.
Glumci drame na srpskom jeziku Zoran Bučevac, Branko Lukač, Jovan Živanović, Milan Vejnović, Vladimir Grbić Ljubiša Ristović, Minja Peković, Tijana Karaičić, Jelena Mihajlović, Kristina Jakovljević, Vesna Kljajić Ristović, Srđan Sekulić, Marko Makivić, Luka Mihailović, Geza Kučera sa uzavrelim zadovoljstvom su ostvarili rediteljski koncept fokusiranosti na radosti igre, vrcavo, sočno i teatralno razmaštavajući osnovne ideje. U funkciji otvaranja teatarskog mehanizma glumci često izlaze iz svojih uloga, raspravljaju se među sobom, suflerka im šapuće tekst, scene se ponavljaju itd. Pored dekonstruktivne funkcije i autorefleksivnosti, ovi postupci imaju i naglašena komička značenja. Uključen je i narator (Srđan Sekulić) koji govori tekstove iz didaskalija u mikrofon, uvodi gledaoce u činove i radnju, pripitomljavajući tako zamršene tokove radnji Šekspirove komedije.
Narator ima specifičnu ulogu reditelja predstave u predstavi – njegovo vođenje igranih događaja produbljuje njena autorefleksivna značenja, dovodi do samoteorizacije predstave. Cepanje iluzije neprestano stvara rupe u igri koje su plodno polazište za utiskivanje savremenih značenja u ovu renesansnu komediju situacije – na primer, između scena, glumci na televiziji gledaju teniski meč, komentarišu, glasno navijaju itd. U rascepan i modifikovan Šekspirov tekst je uključen i niz stilski različitih songova: glumci iskrivljeno, teatralizovano imitiraju poznate muzičare, Disciplinu kičme, Bajagu, Vampire. Ovi postupci stvaraju eklektičnu bazu predstave, aktuelizuju njenu formu i sadržaj, pokazujući da pozorište treba da bude savremeno, da diše u vremenu u kome nastaje, da komunicira sa aktuelnom popularnom kulturom, čemu je i Šekspir težio.
Autori „Komedije zabune” pošli su od uverenja da su zaplet i odnosi među likovima u Šekspirovom tekstu manje bitni od činjenice da treba nasmejati publiku. Interpretacija teksta ovde nije cilj već je povod za autorefleksivnu zabavu – osobenosti likova i tokovi radnje se opravdano gube u preplavljujućoj bujici teatralnosti i ekstatičnom zadovoljstvu čiste igre.