Nema dokumentarca bez poverenja

07. 11. 2011. 22:00

Дејвид Мекдугал у Београду (Фото Т. Јањић)

Na postdiplomskim studijama, umesto za arheologiju, Dejvid Mekdugal odlučio se za kinematografiju, jer je mu je bilo draže da život provede „družeći sa sa živima umesto sa mrtvima”. Etnografske filmove izabrao je možda zato što je „Nanuk severa”, ostvarenje Roberta Falertija iz 1922, čija je srž život eskima, bio prvi film koji je ikada pogledao. Tada je bio još dečak. Danas je jedan od najpriznatijih autora u ovog oblasti. Njegove filmove „Lorangov put” i „Fotografi”, naša publika imala je priliku da vidi na nedavno završenom Festivalu etnografskog filma, a razgovor za „Politiku” vođen je u pauzi priprema za njegovu master-klasu i susret sa beogradskim studentima.

– Prvi film deo je poznate trilogije o nomadskom plemenu Turkana iz severozapadne Kenije, a reč je o „prvom čoveku” porodice čiji smo život pratili – Lorangu, pandan intelektualca u našim društvenim okvirima. On me je fascinirao, njegovo razmišljanje, delanje, kao i njihov način života, uostalom. Drugi film bavi se fenomenom fotografije smeštenom u milje Indije, koja me okupira u poslednje vreme. Posebno život dece u ovoj zemlji i njihov unutrašnji svet. 

Na epski dokumentarac „Gandijeva deca”, koji je snimio 2008, u kome se na suptilan i saosećajan način bavi upravo malim beskućnicima i prihvatilištima u Nju Delhiju, posebno je ponosan. Na pitanje da li je u tom slučaju želeo da bude i angažovan, kaže:

– Ne, nisam. Angažovanost ostavljam medijima. Ono što je mene vodilo jeste istinsko, iskreno, otvoreno i lično interesovanje za život u različitim podnebljima, okolnostima, situacijama. Ako taj i takav život uspem da prenesem drugima koji nisu mogli uživo da ga vide, i to učinim tako da su u stanju zaista da ga osete, ja sam svoj posao obavio. Od toga se počinje.

Naš sagovornik kaže da mu je rano interesovanje za fotografiju utabalo put ka filmskoj umetnosti. Šezdesetih godina u Americi, gde je rođen, bio je običaj da se svakog vikenda ide u bioskop.

– To je bio period francuskog novog talasa, naslednika italijanskog neorealizma, kao što je De Sika, zatim Antonioni je bio aktivan, Bertoluči je počinjao, pa Godar, Trifo, Beker… Svake nedelje stizao je po jedan nov film. I mi smo ih, kao studenti, jednostavno gutali, otkriva Dejvid Mekdugal.  

Afrika i Indija, dva kontinenta na kojima je snimao većinu svojih ostvarenja, odabrali su sudbinski njega, a ne on njih. Na prvom je bio još kao tinejdžer, sa ocem, potom je tamo bio nastavnik, a na drugi su ga pozvale kolege, kao gosta na jednoj konferenciji. U svim slučajevima njegov najbliži saradnik bila je supruga Džudit. Za razliku od komercijalnih filmova, ostvarenja ove vrste zahtevaju i intimnu ekipu koja ih realizuje. Često ne više od dvoje, troje ljudi. Ono čega mora da bude u izobilju nije novac, mada je dobrodošao, već strpljenje.

– Da bi se snimio dokumentarac potrebno je u proseku oko godinu dana, od čega najviše vremena odlazi na istraživanje, učenje jezika i postepeno upoznavanje sa stanovnicima i okolinom. Kada se razvije međusobno poverenje, rad može da počne, objašnjava.

Pored svega navedenog, naš sagovornik, trenutno vanredni profesor na Nacionalnom univerzitetu u Australiji, interesuje se i za odnos teorije i prakse, o čemu je govorio našim akademcima. Pokušao je, naime, da im prenese koji su to modeli korišćenja kamere posebno korisni prilikom ulaska u svet filmskih junaka. O tome je razvio i posebnu teoriju, na čijim postulatima će raditi i ubuduće. U intermecu svog rada na terenu.