Mnogo je mačku teleća glava
Poštovanja dostojno otkrivanje domaćih drumskih, železničkih, kolubarskih i sličnih (doduše, mahom na opoziciju ograničenih) mafija učinilo je da sve više naših medijskih poslenika poletno kreće u umišljeno isterivanje pravde po svetu. Na tapetu se opravdano našla međunarodna „farmakomafija”, kako se naziva u nas i nekim bliskim zemljama, ali je osporen i kredibilitet Svetske zdravstvene organizacije (SZO). Dok su zloupotrebe proizvođača lekova godinama opšte poznata istina, decenijama građeni ugled SZO samo je delimično i kratko bio doveden u pitanje zbog događaja u vezi sa svinjskim gripom.
Svetskoj naučnoj zajednici, osim ponekog njenog marginalnog pripadnika, svi postupci SZO delovali su uvek kristalno jasno i opravdano, ali je blaži tok pandemije nego što se strahovalo izazvao sumnje dela mahom laičke javnosti, te je i sama SZO zahtevala da njeno postupanje kritički oceni nezavisna ekspertska komisija. To telo, na čelu sa direktorom uglednog Instituta za medicinu SAD Hardijem Fajnbergom marljivo je koristilo svoja široka ovlašćenja tokom više od godine dana i oslobodilo SZO svih sumnji. Komisija je konstatovala da nema indicija o postojanju loše namere i da je, gledajući u celini, SZO uspešno vodila protivpandemijsku borbu. Taj izveštaj su maja 2011. jednoglasno usvojile 194 članice SZO, čime su definitivno odbačene ranije optužbe pojedinih organizacija, među kojima je najpoznatiji Savet Evrope.
Zato danas za ma kakav pokušaj „raskrinkavanja” SZO sagovornici mogu da se nađu jedino među raznolikim pristalicama teorija zavere. Rezultat oslanjanja na samo jednu, pristrasnim tumačenjima sklonu stranu, doveo je do mistifikacije nekoliko pitanja. Jedno je tvrdnja kako pandemije navodno nije ni bilo, već da je proglašena zahvaljujući prethodno promenjenoj definiciji. Opšte poznata definicija pandemije ista je decenijama i svakom studentu medicine je jasno da su se u leto 2009. stekli uslovi za proglašenje pandemije (novi soj virusa, nizak kolektivni imunitet, različita klinička slika i sl.).
Druga poenta teoretičara zavere tiče se ispitanosti vakcine. Njihova poruka je da je trebalo sprovesti kompletan postupak provere po fazama kakav se koristi za novopronađene vakcine, što traje mnogo duže od same pandemije gripa.
S tim u vezi je i optužba da je, bez provere, preporučena vakcinacija trudnica. Ni tu nema nikakve podvale jer je još 2003. godine zaključeno da obolevanje od sezonskog gripa može da ima ozbiljne posledice i za majku i za plod, dok je rizik od vakcinacije minimalan. Dve godine kasnije, taj stav je zauzet i za pandemijski grip, ma kad da se pojavi.
Manipuliše se i razmerama umiranja i upoređuje se mali broj virusološki dokazanih žrtava svinjskog gripa sa mnogo većim ciframa koje se dobijaju procenom umiranja od sezonskog gripa na osnovu tzv. vremenskih serija. Takve procene za svinjski grip još ne postoje, ali zvanični podaci pokazuju da je u SAD od svinjskog gripa umrlo pet puta više mladih nego što ih strada od sezonskog gripa. U toj zemlji je vakcinisana trećina populacije (90 miliona ljudi). Drugde je obuhvat vakcinacijom bio još veći (oko 70 odsto u Švedskoj), tako da se stavljanjem Srbije i Poljske u prvi plan dobija pogrešna slika.
Razumljivo je da mi imamo pravo (pa i dužnost) da svoju, kako se veruje, poslovičnu nacionalnu pamet i čestitost, koristimo za otkrivanje belosvetskih afera. Ipak, morali bismo mnogo bolje da razumemo sistem donošenja odluka u neizvesnim situacijama i funkcionisanje SZO, kako bismo je kritikovali. Istovremeno, postoji realan strah da, zagledani u teško dostupne daljine, potisnemo ogromne domaće probleme, uključujući zloupotrebe prilikom nabavke vakcine protiv svinjskog gripa (prestup takvih razmera verovatno nigde drugde nije napravljen).
Univerzitetski profesor, epidemiolog