Svako je imao molitvu za Petra
Ipak je stigla crna vest. Petar Kralj odlazi zauvek. Odlazi veliki glumac svih naših pozorišta. Ponajviše Ateljea 212. Decenijama nas je radovao svojim jedinstvenim darovima. Pozorište je bilo njegov hram, scena je bila njegova ispovedaonica.
Bio je veliki partner. Znao je da se jedino tako pravi dobra uloga. Nas, koji smo sa njim igrali, naučio je da velikog glumca čini i privatno poštenje, čistota duše.
Bio je veliki drugar. Slavili smo radosti i tuge, slavili smo susrete i rastanke, slavili smo dizanje i spuštanje zavese, slavili smo lepotu, život!
Znao je koji je pravi trenutak da nesebično pruži ruku prijateljstva.
O glumcu Petru Kralju je mnogo rečeno, najviše je sam svojim delom rekao. Istorija pozorišta ove zemlje obogaćena je njegovim imenom.
Skoro pola veka umetničke vladavine odvodi ga od nas u legendu, gde ga u nekoj nebeskoj kafani čeka reprezentacija duha njegovog Ateljea 212: Cica Perović, ZoranRadmilović, Ljuba Moljac, Baja Bačić, gospođa Trailović, Taško, Butković, Mihiz, Bata Stojković, Rale, Muci... Sa kojima je stvarao pozorište.
Nama ostaje da se sa ogromnom prazninom borimo nezaboravom: bezbrojnim uspomenama na srećno vreme u kojem smo stvarali zajedno, u kojem smo se trudili da obradujemo jedni druge, u kojem nas nije bilo sramota da jedni drugima pokažemo ljubav i poštovanje.
Petar Kralj je bio omiljeni lik ovoga grada. Niko nije krio radost pri susretu sa njim. Prepešačio je Kralj hiljade kilometara idući ka pozorištu ili iz njega ka svome domu. Na svakom koraku se zaustavljao da pruži ruku, da otpozdravi, da zagrli, da nazdravi.
Nije se štedeo nikada i nimalo.
Stizao je svuda – na promocije, proslave, pesničke večeri, gostovanja u zemlji i inostranstvu, na snimanja, na bezbrojne humanitarne priredbe. Imao je šta da kaže – uvek! Reč je bila njegovo toplo oružje.
Pre nekoliko meseci grad je obišla vest da našem Petru nije dobro. Zabrinutost je pritisla kolege i prijatelje. Nisu je krili ni drugari sa tih svakodnevnih susreta na ulicama Beograda. Slali su pozdrave i samo najlepše želje: profesori, automehaničari, seljaci sa Kalenića, konobari, taksisti, pesnici, mesari, beogradski klošari...Svako je imao svoju molitvu za svog Petra sa kačketom i tetkinim štrikanim prslukom i farmerkama.
Danas je Beograd drukčiji grad.
Nameće mi se rečenica koja znači nevericu, rečenica koja znači iskrenu suzu: „Nikada više!”
Pre četrdesetak dana razmenili smo nekoliko rečenica: „Šta ima u Ateljeu”,pitao je. „Pozdravi sinove!”
Bio je čvrst, dostojanstven.
Tako je sačekao i nepoznatog gosta koji je došao tog 10. novembra 2011. godine. Širom otvorenih očiju...
...I otišao je naš Petar Kralj „...Sa očima izvan svakog zla.”
Milan Caci Mihailović