Da li ste čuli za Nemačku?
(фото архива Политике)
Ne znam da li ste čuli za Nemačku? Znate, to je zemlja u Evropi u kojoj vlada glad.
Znam da je teško poverovati da igde u Evropi nema šta da se jede, ali pitajte moje roditelje - oni to najbolje znaju.
Glad je počela u Nemačkoj negde 2002. godine kada sam se kao mlad, 26-godišnji lekar iselio u tu zemlju. Od tada su najpre moji roditelji, potom porodični prijatelji, a kasnije i moji drugovi počeli da vode računa o kvalitetu ishrane u ovoj zemlji.
Prvi komentari su bili kako je hrana ovde genetski izmenjena, kako povrće uopšte nema ukusa, o hlebu i ostalom da i ne govorimo.
Sažaljevale su me silne strine i tetke zbog toga što ne jedem krompir; kao „Šta će dete da jede? Propašće nam u belom svetu...“
Imali su i druge brige: kako će naivan mladi Beograđanin izaći na kraj sa svuda prisutnim kriminalom na nemačkim ulicama, rastućim homoseksualnim lobijem i iskušenjima u vidu alkoholnih ekscesa na primer, ili više nego liberalnih Nemica (toga svega u Beogradu naravno nema)... ali je najveći problem bio i ostao - strah da ne umrem od gladi.
Od tada je i krenula humanitarna pomoć. Uprkos komentarima kao npr.: „Pa ti uopšte nisi smršao!“ ili „Znam ja šta oni jedu - po ceo dan kobasice i krompire - kako uopšte izdržavaš?!“, pokušavao sam da dokažem suprotno i da ubedim moje roditelje, rodbinu i prijatelje da ovde nekad ima i voća i povrća, čak i mlevenog mesa. Uzalud.
Paketi humanitarne pomoći počeli su da pristižu već posle nekoliko nedelja, a svaki odlazak u Beograd na godišnji odmor, kao i svaka poseta iz Beograda značili su kofere pune ajvara, kora za gibanicu, kajmaka, sira... Naravno, za kvalitetnu ishranu su bitne i brojne druge stvari kojih ovde jednostavno nema, kao na primer: čačkalice, krpe za sudove ili kuhinjske kecelje.
Dodajmo na to i više nego bitne stvari u životu jednog mladog muškarca, kao na primer: kesice šlaga u prahu, limuntus ili soda bikarbona... Mislim da vam je jasno, uspeo sam da preživim.
Mislio sam da će se stvari promeniti kada ih budem upoznao sa mojom devojkom, koja je, iako Nemica, odlična kuvarica. Ni njoj nije bilo jasno da postoji neko ko ne voli krompir, ali se i bez krompira potrudila da ne smršam. Iako je mojoj majci dokazala da ume da spremi i druge stvari osim kobasica i čuvenog krompira, ipak je ostala navika da mi se koferi pune teglama i raznim flašama sa novim izgovorom: „Možda tamo toga i ima, ali nije to kao naše“.
Na aerodromu u Beogradu su se više puta smilovali tužnom pogledu moje majke koja je izdejstvovala izvoz/uvoz sira, salata i ostalog, ali je ostalo čuđenje: „Pa dobro, zar u Nemačkoj vlada glad?“