Kandidatura i smak sveta
Jedan za drugim, ministri inostranih poslova zemalja članica EU i drugi zvaničnici iz Brisela, reklo bi se nervozno, učestalo u poslednje vreme, kao u horu, izjavljuju da je Srbiji mesto u EU, ali da mora, što hitnije, da se vrati za pregovarački sto sa Prištinom. Isto očekivanje ima i gđa K. Ešton, ali onaveruje, podsećajući na zajedničku deklaracijuiz jula ove godine,da će predsednik B. Tadić i ovog puta potvrditi „svoju lidersku poziciju” i uticati da se Srbija vrati pregovorima sa Prištinom.
Stiče se utisak da se, za razliku od ranijih izjava koje su, kao uslov za dobijanje statusa kandidata, uključivale i implementaciju već dogovorenog pa čak i rasformiranje tzv. paralelnih institucija na severu KiM, sada retorika značajno umanjuje i uglavnom svodi na obnovu dijaloga. Da li je to potvrda ranije iznete teze da je u ovom periodu Srbija, upravo zbog KiM ali ne samo zbog njega, važnija Evropskoj unijinego obratno. Stiče se utisak da Brisel počinje da shvata da što se Srbije tiče, onamožda može i da pričeka na status, pogotovo sada u izraženoj preokupiranosti EU samomsobom, što EU baš i ne može,i da je sve nestrpljivija za konačno rešenje problema KiM, kojinije moguće definitivno i na održiv način rešiti bez Srbije, pogotovo ne bez Srbije izvan domašaja EU. I tu je ključ za „darivanje” statusa.
Ovde u Srbiji, kao da neke političare iz vlasti hvata panika šta će se desiti tog famoznog 9. decembra, ne znajući šta da kažu zbunjenom narodu u slučaju negativnog ishoda, učestalo ponavljaju: „Neće biti smaka sveta ako i ne dobijemo status kandidata”. Pa naravno da neće. A šta će biti, hoće li biti „smaka sveta” ili će nam biti rešeni svi problemi ako Srbija ipak dobije taj famozni status? E pa, Srbija će, kako stvari sada stoje, postati taj kandidat, bez obzira na to da li će do tog dana „D” ispuniti sve što se od nje traži. Srbijasa statusom i bez statusa ostaje sa svojim problemima koje mora rešavati ponajviše sama, svojim resursima.Ono što eventualno dođe sa strane skupo će platiti. Evroentuzijasti će slaviti, olakšaće im se teret na leđima, ali će Srbiji i dalje ostati „omča” oko vrata. Evroskeptici, pomalo tužni, ignorisaće i (ili)minimizirati. Rezultat: još dublja podela „raspolućene” Srbije.
Eventualnim odlaganjem stavljanja na dnevni red pitanja davanja statusa kandidata, još gore odbijanjem predloga EK, EU bi, pored ogromnih sopstvenih problema, dodala sebi još jedan. Izgubila bi kontrolu nad vlašću u Srbiji i šansu da za određeno vreme ne bude u poziciji da,kao do sada i još izraženije,nameće uslove i dobija ustupke o mnogim pitanjima, posebno o KiM. Davanjem statusa,EU ne gubi ništa, daje nešto što malo znači bez određivanja datuma početka pregovora o učlanjenju, a ojačava „tapiju” za dalje pritiske na Srbiju. Iluzija je da pristupni fondovi, na koje aktuelna vlast obilato računa, neće biti takođe uslovljavani čak i više nego što je to bio slučaj sa drugim kandidatima.
Ako pakkojim slučajem EU, bude rigidna i ne „daruje” taj dugo očekivani status kandidata, što se neće desiti osim u slučaju nekog čuda,napraviće veliku grešku. Priznaće svoju nedoslednost u javnim obećanjima o proširenju i posebno o mestu Srbije u EU, čime gubi značajan deo svog kredibiliteta.Priznaće, isto tako, da su njeni unutrašnji problemi, i to ne samo ekonomske prirode već i unutrašnje organizacije, toliko narasli da je spoljni svet, ,,tamo neka mala Srbija”, malo interesuju. A Srbija nije uzrok krize u evrozoni niti bi sutra svojom kandidaturom doprinela njenom produbljivanju.
*Diplomata u penziji