Evropski celofan
Bila je to zaista upečatljiva slika – reka mladih ljudi plavila je „Sava centar“ neprekidno, od jutra do večeri. Ne neke dobre zabave radi, već zbog testiranja u prvom izbornom krugu na konkursu Radio-televizije Srbije. Gotovo deset hiljada njih, po tvrdnji izveštača RTS-a, pristiglo je na ovu proveru opštih znanja i informisanosti s nadom da će se probiti do onih krajnjih 100 primljenih na probni rad, pa potom možda i za stalno.
Ne treba sumnjati da je u samoj osnovi akcije stvarna želja Javnog RTV servisa da popuni svoje redove sposobnim i obrazovanim mladim ljudima. Ali je upravo tog 17. novembra do posebnog izražaja došla i marketinška strana ovog poduhvata.
Od početka udarno reklamiran, konkurs je držao tenziju u javnosti tokom protekla dva meseca. Masovnost odziva navela je one koji su ga raspisali na neka tumačenja koja s brojnošću kandidata nisu baš uvek u najdirektnijoj vezi. „Piarovski“ je isticano kako je veliko interesovanje za zapošljavanje u ovoj medijskoj kući znak poverenja u nju, dokaz njene vrednosti, značaja, valjanosti, kompliment zapravo... a nije uzimana u obzir, kao neprikladna samopromotivnoj prilici, tužna činjenica o ogromnoj opštoj nezaposlenosti među mladim i školovanim generacijama.
Testiranje je, zahvaljujući direktnim uključenjima sve do „Dnevnika“, predstavljeno kao događaj dana. Ankete s lica mesta pokazale su da je tu bilo i onih koji još nisu završili studije pa žele tek malo prakse i vežbanja, zatim onih koji rad u medijima uopšte smatraju najprivlačnijim poslom za sticanje uspeha i popularnosti, pa i onih koji misle da je televizija jednako slikanje, te jedna plavojka izjavi kako se nada da će „proći ovaj kasting“.
Verovatno je ipak najviše bilo onih koji dugo čekaju na posao i kojima je slanje si-vija na razne adrese postalo glavna profesija. Visokoobrazovani, talentovani, spretni u modernim tehnološkim komunikacionim veštinama – za kakve je po svoj prilici i zainteresovan RTS – deo su nezaposlenog mladog sveta pritisnutog egzistencijalnim, psihološkim, socijalnim posledicama tog nezahvalnog statusa. Njima se morao dopasti ovaj RTS-ov poziv „stručnjacima za 21. vek“ – kao i poziv drugim kompanijama, državnim i javnim službama da slede njegov primer u otvaranju za mlade.
Drugačije je svakako osećanje onih u RTS-u (i drugde, uostalom) koji u ovom prilivu vide opasnost za sopstveni odliv sa sadašnjih honorarnih zaduženja ili s radnih mesta na kojima su stekli onoliko staža koliko godina imaju današnji kandidati. Pogotovo što je generalni direktor spomenuo stotine viškova „pregaženih vremenom“. Surovo je doba, surove su okolnosti. Prvi čovek Javnog servisa najavljuje godinu krize. Na toj muci pokazaće se menadžment. I urednici. I autori...
A kad je besparica, onda se štedi. Jedan potez je već učinjen. Nema više „Beovizije“ pred odlazak na „Evroviziju“. Nema ni porodične manufakture poput prošlogodišnjeg „projekta Kovač“. Sve se stavlja u ruke jednog čoveka, doajena „Pesme Evrovizije“ Željka Joksimovića. On obećava svojevrstan „rijaliti“ –gledaoci će pratiti kako nastaje i kako se doteruje naša pesma. Biće, najavljuje kompozitor, uvijena u „evropski celofan“.
Dobar deo političke Srbije silno čezne za tim evropskim pakovanjem i nada se da će ono 9. decembra biti ukrašeno mašnicom iz Brisela. No celofan je providan, te se lepo može videti šta je sve spakovano unutra. Oni mladi kojima uspe da uskoro uđu u RTS imaće time i te kako ozbiljno da se bave. Pa da i u delatnosti Radija i televizije i omot bude sjajkastolep – i sadržaj visokovalitetan.