Gospodari izlaze iz senke?

Đorđe Vukadinović

21. 11. 2011. 22:00

Euforija je prošla. Agencije su samo šturo izvestile da je Saif Al Islam, sin i naslednik pukovnika Gadafija, uhvaćen na jugu Libije, u blizini granice sa Nigerom. Što je, naravno, još uvek daleko bolje nego da je, poput oca, linčovan i ubijen kao pas. (Uzgred, da je na takav način i naočigled čitavog sveta mučen i ubijen pas, siguran sam da bi protest i gnev udruženja za zaštitu životinjskih prava bio kudikamo glasniji i efikasniji nego što je to bio slučaj sa reakcijama organizacija za zaštitu ljudskih prava na brutalnu likvidaciju bivšeg libijskog vođe.)

Svi koji su po srpskim i svetskim blogovima maštali o nekakvom „zelenom otporu” i kontraudaru Gadafijevih lojalista predvođenih Saifom sada mogu da se uvere kako nema ništa od te rabote. I da je jedna stvar tipkati po tastaturi, prizivati „pustinjski Vijetnam” i objavljivati „propast zapada”, a sasvim drugo lomatati se po pustinjskom pesku pod svevidećim okom „avaksa” i „predatora”, britanskih specijalaca i „katarskih (!?) komandosa”. (Uzgred, otkuda sve to društvo još uvek u Libiji kada su NATO i Savet bezbednosti još pre mesec dana proglasili kraj svoje „humanitarne” operacije?)

Naravno da posle svega od libijske države neće ostati mnogo i da će se libijski suverenitet uglavnom svesti na zastavu i mesto u Ujedinjenim nacijama. Socijalne tekovine Gadafijeve verzije države blagostanja ubrzano će nestajati, izbijaće sukobi među pobednicima, povećavaće se podele i tenzije između pojedinih regija i plemena. Ali ukoliko nafta bude sigurno tekla ka severu, sve ostalo biće samo „kolateralna šteta” i prihvatljiva cena za još jednu taktičku pobedu na početku odsudne „bitke za Afriku”. Sve u svemu, čudo se nije dogodilo. Imperija je u libijskom pesku održala „čas demokratije” i upisala unapred planirane bodove. Ostali su (valjda) izvukli pouke. A novi armagedonski boj igraće se, očigledno, na nekom drugom mestu.

Naravno da u odnosu na libijsku tragediju, sve drugo, uključujući i grčku dužničku dramu, deluje kao bleda farsa. Ali u suštini radi se samo o dve strane i dva lica iste aktuelne i velike geopolitičke priče.

Poslednja sam osoba koja bi naročito žalila za Papandreuom i Berluskonijem. I nisam preterano sklon „teorijama zavere”. Ipak, teško da se samo pomoću „komedijanta slučaja” može objasniti to što u razmaku od samo nekoliko dana umesto koliko-toliko demokratski izabranih lidera na čelo Grčke i Italije dolaze bivši službenici Goldman Saksa, istaknuti članovi Trilateralne komisije i Bilderberg grupe. Dakle, umesto političara, na scenu polako stupaju bankari i visoki dužnosnici globalne finansijske oligarhije. Da li to „gospodari iz senke” izlaze iz senke i otvoreno uzimaju stvari u svoje ruke? Državi u odstupanju i stečaju više nisu potrebni državnici – kojih ionako uglavnom nema – već stečajni upravnici i računovođe. Uostalom, ima li šta logičnije od toga da u posrnule firme gazde šalju svoje najpouzdanije kadrove da spasu stvar ili ublaže štetu?

Prve ankete kažu da su Grci i Italijani uglavnom zadovoljni promenom i da se nadaju boljem – što je naravno ljudski i psihološki razumljivo, ali ne i previše zasnovano. Davljenici se uvek hvataju za slamku. Uostalom, čućemo se za nekoliko godina. Ali ja se ipak ne bih mnogo kladio na istorijski sjaj političkih zvezda Lukasa Papadimosa i Marija Montija. U svakom slučaju, Srbija je i ovde bila na neki način avangarda – mi smo svoju fazu naivne vere u moć anonimnih ekonomskih čudotvoraca iz belog sveta već uveliko prošli i iživeli još početkom prošle decenije.

Otpočeo sam ovom sumornom globalnom skicom upravo zato da bismo u odnosu na nju mogli bar malo realnije da sagledamo dimenzije i značaj naše male političke bare. No, razume se, za one koji unutra plivaju i nadaju se plenu ta bara je čitav univerzum. Srpska javna scena će uskoro nanovo da utone u svoju autističnu fazu, iz koje se više neće videti ništa sem biračkih kutija i beskonačnih kalkulacija ko će ići sa kim i protiv koga.

Politička Srbija danas neodoljivo podseća na Hobsovo stanje „rata svih protiv svih”, u kojem svi žive u neizvesnosti i svako strahuje od svakog. Sve se posmatra samo instrumentalno, niko nikome ne veruje, i svi su u panici od moguće prevare, izdaje i „noža u leđa”. Svi strepe i svi nešto kombinuju, a tih je kombinacija gotovo bezbroj i moguće je praktično sve – izuzev saveza SRS–SNS i LDP–DSS. Sve drugo je u igri, pri čemu će, kao i u nizu ranijih slučajeva, konačni rasplet samo jednim delom zavisiti od izbornog odnosa snaga, a drugim, možda i većim, od volje i procene spoljnog faktora.

Ozbiljan previd domaćih političkih kibicera i analitičara sastoji se u tome što veruju da stranci ovde imaju svoje fiksne „igrače” i „favorite” koje pomažu i na koje uvek igraju. No, za razliku od, recimo, agenata koji se čuvaju i štite, „prijatelji”, „saveznici” i „strateški partneri” su uglavnom promenljiva kategorija i potrošna roba. Drugim rečima, velike sile imaju svoje velike računice i interese, a lokalni akteri i partneri se odabiraju u zavisnosti od toga da li i koliko u realizaciji tih interesa i ciljeva hoće i mogu da posluže. I ko im je u datom trenutku isplativiji, jeftiniji i perspektivniji kandidat za „prijatelja”. Sve drugo je varka. Ko ne veruje, neka pita Mubaraka, Papandreua, Berluskonija...