Pe­sni­ci do­no­se no­vu isti­nu

26. 11. 2011. 22:00

An­drej Je­lić Ma­ri­o­kov (1952) do­bio je na­gra­du „Sr­bo­ljub Mi­tić” za knji­gu pe­sa­ma „Po­kr­sti­ce”, u iz­da­nju Udru­že­nja srp­skih iz­da­va­ča iz Be­o­gra­da. Pr­vu zbir­ku pe­sa­ma „Ra­nih go­do­va trag” štam­pao je 1977. go­di­ne u Ma­ti­ci srp­skoj. Do sa­da je ob­ja­vio pet­na­e­stak pe­snič­kih knji­ga, a no­va zbir­ka pe­sa­ma, či­ji je iz­da­vač „Be­o­štam­pa”, no­si na­slov „Ras­ku­će­ni sti­ho­vi”.

Zbir­ka „Ras­ku­će­ni sti­ho­vi” svo­je­vr­sni je na­sta­vak pret­hod­ne knji­ge „Po­kr­sti­ce”. Na­gra­đe­na knji­ga pi­sa­na je ve­za­nim, a no­va – slo­bod­nim sti­hom. Ko­ji vam je pe­snič­ki po­stu­pak dra­ži?

Od sa­mog po­čet­ka, još u pe­sma­ma iz gim­na­zij­skih da­na, slu­žio sam se i ve­za­nim i slo­bod­nim sti­hom. U po­čet­ku ve­za­ni stih mi se nu­dio kao ja­či iza­zov, a ovla­da­va­nje kla­sič­nom for­mom či­ni­lo mi se, za pe­sni­ka neo­p­hod­nim stil­skim vas­pi­ta­va­njem, da bi se utvr­di­la me­ra i uhva­tio ri­tam pe­sme. De­se­te­rac je, iz­gle­da, već bio upi­san u moj ge­net­ski kod, osta­li me­tri su se mo­ra­li sa­vla­da­ti. Usvo­je­ne ver­si­fi­ka­cij­ske me­re i pe­snič­ki za­nat rit­mo­va­nja la­ko se mo­gu ot­kri­ti i u mo­jim rit­mo­va­nim (ri­mo­va­nim)  i u „be­lim“ pe­sma­ma, a ka­ko mi ne­ki lajt­mo­tiv, sa­dr­žaj, sli­ka, mi­sao od ko­je pe­sma kre­će na­met­ne jed­nu ili dru­gu for­mu ne umem da ob­ja­snim. U „Po­kr­sti­ca­ma”, štam­pa­ne su, po­red no­vih pe­sa­ma i ne­ke pe­sme ko­je su ob­ja­vlje­ne u mo­jim ra­ni­jim knji­ga­ma, ali ve­ći­na tih sta­rih pe­sa­ma pre­tr­pe­la je zna­čaj­ne iz­me­ne, u struk­tu­ri sti­ha i u po­je­di­nim sti­ho­vi­ma, či­ta­vim stro­fa­ma.U ne­kim pe­sma­ma do­pe­va­va­nje je do­ve­lo do, prak­tič­no, sa­svim no­ve pe­sme. Knji­ga „Ras­ku­će­ni sti­ho­vi”, ta­ko­đe, po­red no­vih, sa­dr­ži i ne­ke sta­re (do­pe­va­ne ili pre­pe­va­ne pe­sme) u tzv. slo­bod­nom sti­hu, mo­žda je tač­ni­je re­ći: u pe­smi otvo­re­ne struk­tu­re. Jer stih je slo­bo­dan i u naj­kla­sič­ni­je gra­đe­noj pe­smi ako se zna­če­nja i zvu­ča­nja sreć­no sple­tu.   

U uvod­noj pe­smi no­ve knji­ge ka­že­te: „Iz­no­va ope­va­ti sve”. Šta da­nas pe­sni­ci no­vo uno­se u po­e­zi­ju?

Kao i uvek, ako je­su pe­sni­ci po pri­zva­nju, po da­ru Du­ha Sve­to­ga, oni do­no­se no­vu, isti­ni­tu, auten­tič­nu sli­ku sve­ta, svo­ju no­vu mu­zi­ku, svoj ne­po­no­vlji­vi go­vor, svoj bes i svo­ju ne­žnost, svo­je sen­za­ci­je, svo­je vi­zi­je i svo­ja pro­ro­čan­ska pro­nik­nu­ća. 

Va­ša lek­ti­ra ni­su sa­mo de­la Šek­spi­ra i Do­sto­jev­skog, va­ša lek­ti­ra ho­da, di­še, pi­je vo­du. Ka­ko iz­gle­da va­ša ži­vot­na bi­bli­o­te­ka?

Knji­ška lek­ti­ra je­ste va­žna, ako se od­lu­či­te da se ba­vi­te pi­sa­njem u vi­du za­na­ta. Mo­ra­te, u se i na se, upr­ti­ti po­ve­li­ku bi­bli­o­te­ku, da ne­gde ne is­pad­ne­te glu­pi u dru­štvu.Osim to­ga, u ve­li­kim de­li­ma, da­ro­vi­tog pi­sca uvek ne­što če­ka, sa­mo za nje­ga tu osta­vlje­no. A što se mo­je ži­vot­ne bi­bli­o­te­ke ti­če, ona je po­pri­lič­na. Imao sam sre­ću da se dru­žim i da ži­vim sa mno­gim za­ni­mlji­vim, pra­vim lju­di­ma, od uni­ver­zi­tet­skih pro­fe­so­ra do mo­ma­ka „sa one stra­ne za­ko­na”. Ta lek­ti­ra mi je pru­ži­la do­volj­no gra­đe za mo­ja knji­žev­na sa­či­nje­nja, te mi je ret­ko bi­la po­treb­na knji­ška „ci­tat­nost i in­ter­tek­stu­al­nost” ko­ja je po­e­tič­ka kon­stan­ta ve­ći­ne sa­vre­me­nih sti­ho­tvo­ra­ca.

Ko­li­ko du­go ra­di­te na svo­jim pe­sma­ma. Ka­ko zna­te ka­da je do­bi­la ko­nač­ni ob­lik?

Ret­ko se, od­jed­nom, do­ga­đa­ju pe­sme ko­je su, ka­ko bi ka­zao Bog­dan Po­po­vić, ce­le le­pe, uglav­nom je ko­nač­na ver­zi­ja plod du­gog ra­da na tek­stu, u is­pro­ba­va­nju mno­štva va­ri­ja­ci­ja. Po­ne­kad ini­ci­jal­na emo­ci­ja pod­ra­zu­me­va ne­do­dir­lji­vost pr­vo­bit­nog is­ka­za, ali ja sam se, u po­sled­njih ne­ko­li­ko go­di­na, la­tio po­sla da u sti­ho­vi­ma, ko­ji­ma sam ne­kad bio sa­svim za­do­vo­ljan, po­pra­vim što god se po­pra­vi­ti mo­že, da me ne su­stig­ne ono Ra­di­če­vi­će­vo vaj­ka­nje: „U tra­lja­ma otac vas osta­vlja”.