Diskriminacije ima na svakom koraku

26. 11. 2011. 21:57

Vi­še od po­lo­vi­ne gra­đa­na Sr­bi­je sma­tra da je dis­kri­mi­na­ci­ja u na­šoj ze­mlji pri­sut­na u ve­li­koj me­ri i da Za­kon o za­bra­ni dis­kri­mi­na­ci­je, usvo­jen u mar­tu 2009. go­di­ne, ne šti­ti dis­kri­mi­ni­sa­ne oso­be. Isto to­li­ko sta­nov­ni­ka Sr­bi­je sma­tra da se ovaj Za­kon ne po­štu­je, kao i da pre­kr­ši­o­ci ne sno­se ni­ka­kve po­sle­di­ce.

Spro­ve­de­ne an­ke­te po­ka­zu­ju i da gra­đa­ni na­še ze­mlje sma­tra­ju da su dis­kri­mi­na­ci­ji naj­vi­še iz­lo­že­ni Ro­mi, si­ro­ma­šni lju­di i oso­be sa fi­zič­kim i men­tal­nim in­va­li­di­te­tom. Od­mah iza njih, pre­ma mi­šlje­nju gra­đa­na Sr­bi­je, sle­de sta­ri­je oso­be, že­ne i sek­su­al­ne ma­nji­ne.

Ne­što ma­nje od dve tre­ći­ne oce­ni­lo je da se dr­ža­va ne ba­vi do­volj­no ovim pro­ble­mom, ali tek ne­što vi­še od tre­ći­ne sma­tra da pro­blem dis­kri­mi­na­ci­je dr­ža­va tre­ba da uvr­sti me­đu svo­je pri­o­ri­te­te.

Go­ran Ilić, pred­sed­nik Udru­že­nja tu­ži­la­ca i za­me­ni­ka tu­ži­la­ca Sr­bi­je, ko­je je iz­da­lo pri­ruč­nik za pri­me­nu an­ti­di­skri­mi­na­ci­o­nog za­ko­no­dav­stva, za „Po­li­ti­ku“ ob­ja­šnja­va da se pod dis­kri­mi­na­ci­ju mo­gu pod­ve­sti naj­ra­zli­či­ti­ji ob­li­ci ne­do­zvo­lje­nog po­na­ša­nja pre­ma li­ci­ma ko­ja se za­sni­va­ju na nji­ho­vim od­re­đe­nim lič­nim svoj­stvi­ma zbog ko­jih se sta­vlja­ju u go­ri po­lo­žaj od osta­lih.

– Po­sto­ji vi­še vr­sta dis­kri­mi­na­tor­skog po­na­ša­nja. Je­dan od naj­sta­ri­jih i naj­ra­spro­stra­nje­ni­jih ob­li­ka dis­kri­mi­na­ci­je je­ste onaj pre­ma po­lu. Po pra­vi­lu, pod ovim poj­mom pod­ra­zu­me­va se dis­kri­mi­na­ci­ja že­na, ko­ji­ma od­re­đe­ni po­slo­vi, dru­štve­ne ak­tiv­no­sti i an­ga­žo­va­nja to­kom du­gog pe­ri­o­da ni­su bi­li do­stup­ni. I da­nas, ka­da su že­ne for­mal­no­prav­no iz­jed­na­če­ne sa mu­škar­ci­ma, po­sto­je od­re­đe­ne pred­ra­su­de pre­ma to­me ko­li­ko će kva­li­tet­no že­na mo­ći da oba­vlja od­re­đe­ne po­slo­ve, pa se po­slo­dav­ci če­sto od­lu­ču­ju da pri­me­ne dis­kri­mi­na­tor­nu po­li­ti­ku i fak­tič­ki „za­tvo­re“ že­na­ma po­je­di­ne pro­fe­si­je, zva­nja ili funk­ci­je. Že­ne su u na­ro­či­to ne­po­volj­nom po­lo­ža­ju ka­da je reč o ugo­va­ra­nju uslo­va ra­da, a na­ro­či­to za­ra­da – ob­ja­šnja­va Ilić.

Na­sta­vak pro­ble­ma dis­kri­mi­na­ci­je pre­ma po­lu, na­vo­di naš sa­go­vor­nik, mo­že da se na­đe u dru­gom, slič­nom ob­li­ku i to pre­ma či­nje­ni­ci da li je ne­ka oso­ba (bez ob­zi­ra na pol) ve­za­na brač­nim, od­no­sno po­ro­dič­nim oba­ve­za­ma. U Sr­bi­ji se ova­kav vid dis­kri­mi­na­ci­je uglav­nom svo­di na ne­do­zvo­lje­no po­na­ša­nje pre­ma mla­đim že­na­ma ko­je kon­ku­ri­šu za po­sao ne­po­sred­no pre i po­sle uda­je. Slič­no se do­ga­đa i ka­da za po­sao kon­ku­ri­šu maj­ke ne­po­sred­no po­sle po­ro­đa­ja, dok su u naj­ne­po­volj­ni­jem po­lo­ža­ju kan­di­dat­ki­nje ko­je su trud­ne.

– Če­sta je dis­kri­mi­na­ci­ja po osno­vu ra­se, bo­je ko­že, et­nič­kog po­re­kla i na­ci­o­nal­ne pri­pad­no­sti. Ka­da je reč o na­ci­o­nal­noj pri­pad­no­sti kao raz­lo­gu dis­kri­mi­na­ci­je, če­sti su pri­me­ri us­kra­ći­va­nja pra­va kva­li­fi­ko­va­nim rad­ni­ci­ma – imi­gran­ti­ma. Kao i u slu­ča­je­vi­ma ra­sne dis­kri­mi­na­ci­je, nji­ma se če­sto us­kra­ću­je mo­guć­nost da se ade­kvat­no obra­zu­ju ili pro­fe­si­o­nal­no usa­vr­ša­va­ju. Ka­da je reč o za­po­šlja­va­nju, ja­ko je iz­ra­že­na dis­kri­mi­na­ci­ja sta­ri­jih oso­ba. Ono što je in­di­ka­tiv­no je­ste da sta­ri­ja li­ca da­le­ko te­že na­la­ze no­vo za­po­sle­nje. Te­ško je re­ći šta tač­no opre­de­lju­je po­slo­dav­ce da či­ne ovu vr­stu dis­kri­mi­na­ci­je pri za­po­šlja­va­nju. Is­tra­ži­va­nja su po­ka­za­la da su tro­ško­vi za­po­sle­nja sta­ri­jih li­ca ni­ži, pa sa­mim tim po­slo­dav­ci ima­ju eko­nom­sku oprav­da­nost da za­po­sle li­ca sa vi­še is­ku­stva – ka­že pred­sed­nik UTS.

Za­be­le­že­na je i dis­kri­mi­na­ci­ja po osno­vu po­li­tič­ke, sin­di­kal­ne, ide­o­lo­ške ili ver­ske pri­pad­no­sti. Za­jed­nič­ko za ove slu­ča­je­ve dis­kri­mi­na­ci­je je­ste da dis­kri­mi­ni­sa­na oso­ba ne ostva­ru­je ne­ko od svo­jih pra­va na or­ga­ni­zo­va­nje, iz­ra­ža­va­nje mi­šlje­nja, re­li­gij­skih ube­đe­nja i slič­no. Po­seb­ni ob­li­ci dis­kri­mi­na­ci­je po­sto­je ka­da se od ne­kog li­ca tra­ži da is­tu­pi iz od­re­đe­ne po­li­tič­ki ili sin­di­kal­ne or­ga­ni­za­ci­je ka­ko bi ostva­ri­lo ne­ko svo­je pra­vo, ili da se učla­ni u ne­ku od­re­đe­nu or­ga­ni­za­ci­ju tog ti­pa.

– Sa­da je ak­tu­el­na dis­kri­mi­na­ci­ja po osno­vu sek­su­al­nog opre­de­lje­nja. Uko­li­ko sek­su­al­ne ma­nji­ne jav­no iz­ra­ze svo­ju pri­pad­nost, do­la­zi do nji­ho­ve mno­go­stru­ke dis­kri­mi­na­ci­je, naj­pre u od­no­su na po­je­di­na po­ro­dič­na pra­va, kao i pra­vo na za­po­šlja­va­nje, pa i na pra­vo na pru­ža­nje me­di­cin­skih uslu­ga – ob­ja­šnja­va naš sa­go­vor­nik.

Po­bro­ja­ni ob­li­ci dis­kri­mi­na­ci­je, sva­ka­ko, ni­su je­di­ni. Po­sto­je, na­vo­di naš sa­go­vor­nik, i broj­ni dru­gi kao što je us­kra­ći­va­nje zdrav­stve­nih uslu­ga, zlo­u­po­tre­ba te­sti­ra­nja pri­li­kom pri­je­ma u rad­ni od­nos, ta­ko­zva­na aso­ci­ja­tiv­na dis­kri­mi­na­ci­ja ka­da do dis­kri­mi­na­ci­je do­đe za­to što je ne­ko li­ce u za­blu­di o oso­bi ko­ja je dis­kri­mi­ni­sa­na. Pri­mer bi bi­la si­tu­a­ci­ja ka­da le­kar od­bi­je da pre­gle­da pa­ci­jen­ta mi­sle­ći da je ho­mo­sek­su­a­lac iako ta oso­ba ni­je ho­mo­sek­su­al­nog opre­de­lje­nja ...

– Pro­ce­su­i­ra­nje i ka­žnja­va­nje onih ko­ji dis­kri­mi­ni­šu ni­je je­di­ni na­čin sa se ova po­ja­va sve­de na ra­zum­nu me­ru. Sva­ki ob­lik dis­kri­mi­na­ci­je zah­te­va dru­ga­či­ji od­go­vor dru­štva i si­gur­no je da se na isti tip dis­kri­mi­na­ci­je ne mo­že re­a­go­va­ti u Sr­bi­ji i Ho­lan­di­ji. Gre­ške či­ne i oni ko­ji se jav­no su­prot­sta­vlja­ju dis­kri­mi­na­ci­ji. Po­ne­kad nji­ho­va neo­d­go­va­ra­ju­ća re­ak­ci­ja na kon­kre­tan slu­čaj dis­kri­mi­na­ci­je pro­iz­ve­de no­vu šte­tu dis­kri­mi­ni­sa­noj oso­bi – za­klju­ču­je Ilić.

-------------------------------------------

Sta­ti­sti­ka

Ka­da je u pi­ta­nju iza­zi­va­nje na­ci­o­nal­ne, ra­sne i ver­ske mr­žnje me­đu op­tu­že­ni­ma u 2008. go­di­ni naj­vi­še je bi­lo Sr­ba, u 2009 – stra­nih dr­ža­vlja­na, a u 2010 – ta­ko­đe Sr­ba. Me­đu op­tu­že­ni­ma naj­vi­še je đa­ka, stu­de­na­ta i rad­ni­ka, a po­tom sle­de rad­ni­ci, ze­mljo­rad­ni­ci, pred­u­zet­ni­ci....

Isto toliko stanovnika Srbije smatra da se ovaj Zakon ne poštuje, kao i da prekršioci ne snose nikakve posledice. Sprovedene ankete pokazuju i da građani naše zemlje smatraju da su diskriminaciji najviše izloženi Romi, siromašni ljudi i osobe sa fizičkim i mentalnim invaliditetom. Odmah iza njih, prema mišljenju građana Srbije, slede starije osobe, žene i seksualne manjine.