Kakva EU nas očekuje posle krize?
Paralelno sa krizom javnog duga, u Evropi se razvija dvostruka politička kriza, u kojoj su, prvo, međusobno suprostavljene elite država članica, a drugo,poreski obveznici u EU sa ,,evropskom” elitom. Političkakrizase uvek javlja paralelno sa ekonomskom, budući da su ta dva polja neodvojivo povezana, ali njen dvostruki karakter u Evropi počinje da izaziva egzistencijalnu zabrinutost. Kriza naravno ne znači kolaps, imajuću u vidu da su evropske nacije snažne i da je zajednička konstrukcija toliko složena da niko ne može sebi da priušti trošak njene razgradnje i da zasad ne postoji kredibilni alternativni model saradnje, ali ćemo u narednim godinama prisustovati stvaranju drugačijeg političkog pejzaža i odnosa snaga u Evropi. Srbija bi trebalo pažljivo da prati ove događaje da bi se optimalno snašla u evropskoj zajednici kada konačno bude njen deo, ali i da bi dobro procenila dužinu procesa pristupanja, na koju će mnogo sudbonosnije uticati pomenuta kriza nego formalne odluke Evropskog saveta 9. decembra.
Prva kriza, u kojoj su međusobno suprostavljene elite država članica, direktno će uticati na promenu balansa snaga u Evropi. Jedna alternativa rešenja je federalizacija Evrope, ali s obzirom na stepen suprostavljenosti interesa i vizija, ova varijanta nije realna. Federalna Evropa bi značila i federalni budžet, što nikome sada ne pada na pamet da predlaže. Verovatnije je da će Evropa solidarnosti i kohezije ustupiti mesto ,,Evropi više brzina“. U prvom koncentričnom krugu biće Nemačka i Francuska, u drugom države koje budu mogle (i htele) da ostanu u evrozoni, a u trećem ,,periferne države”. Tvorac Evrope koncentričnih krugova biće Nemačka, koja je principijelno u pravu kada tvrdi da sve države ne mogu biti solidarno odgovorne za kikseve jedne članice.
Međutim, isto tako je legitimno postaviti pitanje da li jak evro odgovara svim državama i da li politika niskih kamatnih stopa Evropske centralne banke odgovara ostalim članicama. Legitimno pitanje je i zašto je inflacija samo Nemačkoj glavna briga. Možda to nema veze sa ,,istorijskim traumama", već s konkretnom činjenicom da je u Nemačkoj privatna štednja ključni odgovor na kritičnu demografsku sliku, pa je zato inflacija percipirana kao najveća opasnost. Ali rešenje za partikularni problem ne može biti univerzalno. Nemci su u pravu kada kažu da je kreiranje zajedničkih evroobligacija besmisleno bez prethodne reforme monetarne i ekonomske unije, ali prave opasnu grešku time što nedozvoljavaju Evropskoj centralnoj banci da otkupljuje dužničke papire ugroženih država. ECB je jedina banka u svetu koja ne pomaže državama koje imajuproblem i elite tih država članica nemaju više identičan interes i rezon kao nemačka elita.
Druga pomenuta kriza suprotstavlja sve evropske vladajuće elite sa poreskim obveznicima, koji će biti primorani da na svojim plećima nose evropsku konstrukciju u narednom periodu. Iako je suština zajedničke Evrope bila da se obezbedi trajan mir na kontinentu i da se on vrati na međunarodnu scenu kao samostalni akter, ova ideja je često bila ,,prodavana” građanima isključivo ekonomskim argumentima. Tako je bilo lakše i jednostavnije, ali ovi argumenti zakazuju u vreme ekonomske krize, a onih ključnih građani više ne mogu da se sete. Odlaskom u istoriju generacije koja je odrasla za vreme ,,hladnog rata”, ključni razlozi za ujedinjenje Evrope se definitivno gube iz kolektivne memorije, a poreski obveznici - masovni potrošači postaju sve egoističniji. Svedoci smo porasta konzervatizma, ksefonofobije i anti-islamizma u Evropi i ovi trendovi će se pojačavati do tačke da će se sam evropski društveni i politički model staviti pod znak pitanja.
Odjek pomenutih ,,ekonomskih argumenata” čuo se i u Srbiji, ali ni ovde nije proizveo srećnije posledice nego u Evropi. To je bio poznati narativ o milijardama evra koje samo nas čekaju ili o automatskom rimovanju evropskih integracija sa boljim životom. Tek u poslednje vreme oficijelni diskurs se menja i evropske integracije se shvataju na pravi način, kao jedini model mirne kooperacije na Balkanu, kao katalizator neophodnih unutrašnjih reformi i kao mogućnost da utičemo na odluke koje se donose u Briselu. Pomenuta politička napetost u Evropi se takođe preslikava u Srbiju, doduše karikaturalno, u vidu jačanja ekstremnih desničarskih i levičarskih pokreta. Poslednji primer je zaposedanje Filozovskog fakulteta od strane anarhista. Bar je jasno da delimo zajedničku sudbinu sa ostatkom kontinenta, ako je za neku utehu.
Pred nama je dakle vreme velikih turbulencija i promena, isvetu,i u Evropi. Te promene ćemo najbolje dočekati ako budemo prvo menjali sebe i dublje promišljali svet i događaje u njemu.