Šumadijski hedonizam

Stara je izreka da nema iskrenije ljubavi od ljubavi prema hrani. Naročito u nekim zrelijim godinama, a to se ovih prolećnih dana potvrđuje u brojnim pečenjarama, kafanama duž Ibarske magistrale – samo što dvadestak kilometara odmaknete od Beograda pa sve do Raške. U tim ugostiteljskim lokalima nude se razni specijaliteti, a obavezno "mlado i vruće jagnjeće".
Nekada, naročito u onom komunističkom periodu, glavne i najveće konzumente ove prolećne "poslastice" nazivali smo "jagnjećim brigadama", a u ovo tranziciono, tržišno i transparentno vreme izmišljen je prigodniji i primereniji naziv za iste kafanske skupove – "radni doručak".

Protokol radnog doručka, najčešće o trošku firme, primera radi u restoranu "Predah" nadomak Kraljeva, počesto, teče ovako: oko 10 časova stiže prva vruća jagnjetina. Razgrabi se začas, a onda sat kasnije, na stolu su prvi odresci novog pečenog jagnjeta, tek da se "zamezi" dok se ne ispeče i trpezi prinese druga tura vruće jagnjetine... I tako, uz rujno vino, "doručak" se počesto otegne i do večere.

Doručkuje se, dakle, u više navrata, jer ne odoleva srpska duša "gladnim očima". Znaju to i dobro koriste ugostitelji pa su u pomenutim birtijama duž magistrale i porcije mimo svih ugostiteljskih pravila, znatno teže od četvrt kilograma.

"Ne umeju Srbi da uživaju u skromnosti", komentariše ovu situaciju dr Dragiša Kostić opisujući, naspram te "ždernije" nedavni banket u Španiji kome je prisustvovao i gde je, veli, prema meniju glavno jelo bila riba orm, upecana u morskim dubinama. No, u tanjiru, prepunom raznih drugih đakonija u vidu priloga, te ribe je bilo tek kriška, što bi se ovde reklo "ni za na zub", ali dovoljno da se proba i uživa u toj nesvakidašnjoj hrani.

"Jeli su i Srbi ribu, kad su morali, kad nije bilo krompira, kupusa, a manjkalo je i pečenja", doskočio je neko ovoj doktorskoj priči, uz podsećanje da se i ovde u davna vremena, koja je tako dobro opisao austrijski putopisac Feliks Kanic, "stanovništvo uglavnom hranilo ribom kojom su bile prepune i planinske i ravničarske reke".

Danas Srbi ribu konzumiraju uglavnom u dane posta i zato smo pretposlednja nacija u Evropi kad se uporedi potrošnja ribe po glavi stanovnika. Kako bi drugačije bilo kad, eto, ni doručka nema "dok se brk ne omrsi".

Nije šala, u ponekim kafanama duž Ibarske magistrale za predstojeće prvomajske praznike ugostitelji već obavljaju pripreme za ovakve trpeze, kupujući, takoreći, omanja stada, jer je pristalica ovakvog šumadijskog hedonizama sve više, uprkos upozorenjima lekara "da sopstvenim zubima grob kopaju".

Ne haje se tu mnogo ni na brojne prezire ovakvih sklonosti u ovo krizno vreme, njihovim ušima više prijaju drugačije priče poput onih da je i u evropskoj istoriji bilo i moćnih i umnih ljudi kojima je konzumiranje ogromne količine hrane pričinjavalo najviše zadovoljstva i sreće.

Zato nije baš, za jednim od pomenutih "doručaka" kome smo prisustvovali, veću pažnju privukao ni predočen podatak da je neke glavne predstavnike te hedonističke filozofije, poput francuskog filozofa Lametrija "ožderavanje" čak koštalo glave...

Složiše se, istina, i učesnici pomenutog "radnog doručaka" da je umerenost čak najveća ljudska vrlina, ali uz ogradu da je takva varijanta u mnogo čemu pa i u ovoj najiskrenijoj ljubavi, kod nas najmanje prihvatljiva.