Mačkat, selo koje ne stari

30. 11. 2011. 22:00

Сад Ужичани долазе на посао у Мачкат (Фото С. Јовичић)

Mačkat pod Zlatiborom – U brdima našim sve praznija i starija su sela, čak i u turističkom zlatiborskom kraju, pokazao je najnoviji popis stanovnika. Na ovom području još jedino selo Mačkat podno Zlatibora beleži i porast stanovnika i broja domaćinstava, ali je ono samo svetla tačka u opštoj zabrinjavajućoj slici.

Po popisu iz 1991. godine najbrojnije ovdašnje selo Kriva Reka, čuveno po vrednim stočarima, imalo je 1.226 stanovnika, na sledećem 2002. godine 1.135, a na ovogodišnjem 1.049. U živopisnoj Jablanici ispod Tornika pre dve decenije bilo je 1.187, pa 924 i sada 707 žitelja, a broj domaćinstava je od 321 pao na 270. Dobroselica kraj Borove Glave za 20 godina je od 541 stanovnika pala na 368, Tripkova sa 493 na 302, Rožanstvo sa 532 na 382. Nekad razvijeni Ljubiš, koji je 1991. godine imao 869 glava u 273 kuće, danas ima 513 stanovnika u 209 domova.

Mačkat je, međutim, druga priča. Po popisu iz 1991. godine brojao je 698 žitelja u 161 domaćinstvu. Povećao se, 11 godina kasnije, na 806 u 223 kuće, da bi najnoviji popis pokazao novi napredak, pa je sada ovde 892 stanovnika u 262 domaćinstva. Svuda se zna da je ovo selo, smešteno na sredokraći puta između Užica i Zlatibora, čuveno po vrednim domaćinima, najboljoj pršuti (tu je i „Pršutijada”) i pečenoj jagnjetini, ali i drugi imaju svoje vrednosti i osobenosti, pa opet gube stanovništvo. U čemu je to Mačkat poseban, pitamo jednog od najpoznatijih Mačkaćana, starog ugostitelja Obrada Šopalovića:

– Nije na to lako tačno odgovoriti bez nekog obimnijeg sagledavanja, s tim što mislim da blizina gradu i magistrali jeste važna, ali ne i presudna, jer su i neki drugi blizu, pa opet nestaju. Smatram da je preduzimljivost ljudi u Mačkatu prvi razlog. Ovde se ne čeka da nam neko drugi pokrene život, posao, domaćinstvo, već sami to činimo. Odvajkada znalo se da je Mačkat jedno od siromašnijih sela što se tiče zemlje, pašnjaka, oranica, kojih niti ima dovoljno ni kvalitetnih. Toj oskudici Mačkaćani se nisu prepuštali, već uzimali zemlju u zakup po Krivoj Reci i drugim okolnim selima. Stalno su se borili i snalazili, a ta upornost kao da se prenosi genima, evo je i kod novih generacija. U novije vreme ovde je razvijena privatna inicijativa, asfaltni put i autobuski prevoz od Užica je ovde pre stigao nego u Čajetinu, škola mačkatska ima dobre kadrove – nabraja za „Politiku” Šopalović.

Takvih veoma posećenih kafana, poput Šopalovićeve, je nekoliko u nevelikom Mačkatu. Tu je i mnoštvo manjih i većih proizvođača pršute, slanine, kobasice, među kojima je najveći, firma „Zlatiborac”, osvojila domaće i izašla na inostrana tržišta. Ali selo nije samo pršuta i ugostiteljstvo – u poslednjoj deceniji ističe se i po drugim vidovima sve razvijenije privatne inicijative.

– Otvoreno je ovde više proizvodnih firmi različitih delatnosti: od metalskih, štamparskih i trgovinskih do onih što proizvode nameštaj, čelične konstrukcije, stolariju. Priličan broj radnika one zapošljavaju, ljudi iz Užica i okoline dolaze u njih da rade, pa je gotovo dvostruko veći broj zaposlenih u selu nego što ima stanovnika.