Slovenački izuzetak
Ishod izbora u Sloveniji izazvao je opšte iznenađenje – političkim bioinženjeringom državno starešinstvo je povereno – partijskom novorođenčetu.
Iako se iznedrila pre samo šest nedelja, stranka Pozitivna Slovenija osvojila je više glasova nego bilo koji iskusni joj rival, i došla u priliku da probere partnere za novu, neophodno koalicionu, vladu. Njen podvig na nacionalnom planu predstavlja internacionalnu retkost: pokazuje da je mogućno da na vlast dođe i neko ko u njoj još nije bio.
Uobičajilo se, naime, da i u više i u manje razrađenim višepartijskim sistemima promene vlasti liče na rokade među već isprobanim akterima. Nezadovoljstvo aktuelnim liderima, građani mahom izražavaju glasanjem za vođe kojima prethodno nisu bili zadovoljni. Kad im i iskrsne prilika da daju poverenje neupoznatom, priklone se upoznatom.
U tom pogledu, kretanja na prostorima bivše SFRJ slična su onim u Nemačkoj, Francuskoj, Britaniji, Americi… Slovenačko odstupanje od inercije zaslužuje, stoga, povećanu pažnju, pogotovu što je do nepredviđenog izbornog zaokreta došlo u zemlji čiji poredak važi za jedan od najpredvidljivijih, usklađen s glavnim međunarodnim tokovima.
Mnogi će reći da je Slovenija suviše mala da bi iz nje mogle da se izvlače šire pouke. Ali, mali su i Grčka i Tunis pa su, ipak, na drugi način uveliko poremetili globalnu rutinu.
I mi spadamo u male, koji drugima još predstavljaju veliki izazov. Kao takvi, slovenački izborni zaokret smo predstavili, u prvim reagovanjima niza medija, obrnuto od njegovog smisla – kao naš sopstveni uspeh.
U prvi plan se isticalo da je pobedu Pozitivnoj Sloveniji doneo „naš čovek”, pošto je njen lider Zoran Janković rođen u Saraorcima kod Smederava, u braku Srbina i Slovenke. Uprkos činjenici da je za njegov uspon bilo mnogo važnije to što se afirmisao u Sloveniji, najpre kao biznismen (na čelu Merkatora) a potom i kao dva puta izabrani gradonačelnik Ljubljane.
Malo ko je, pri tome, ovde našao za potrebno da se zapita da li bismo i mi bili spremni da izglasamo pobedu nekoj stranci, koja je na scenu banula tik pred izbore i kojoj je na čelu „čistokrvni mešanac”, kako Janković sebe definiše.
Kod nas, doduše, partije niču kao pečurke, ali mahom odvajanjem frakcija od matice ili spajanjem slabašnih, a u svakom slučaju sa likovima koji su se već isprobali u vođenju partijskih pa i državnih poslova. Nema ni „mešanca”, slutim, kome se daju realne šanse da dođe u poziciju da sastavi vladu.
Istini za volju, i drugde su retki prodori slični sadašnjem u Sloveniji. A kad se nađu – impresioniraju.
Po nacionalnoj kombinaciji, Jankoviću je najsličniji Amerikanac Džordž Vojnovič koji je, takođe kao sin Srbina i Slovenke, bio guverner Ohaja i senator SAD.
„Mešanci” su preuzeli kormila i sila kao što su Amerika i Francuska, čiji su predsednici potomci imigranata: Barak Obama – Kenijca, Nikola Sarkozi – Mađara. Do visokih položaja dospeli su i pojedinci koji su stizali kao stranci. Rođena Italijanka Sonja Gandi je vođa najveće i vladajuće partije u Indiji, a austrijski pečalbar Arnold Švarceneger bio je (donedavno) guverner Kalifornije.
Svi oni su, međutim, uzleteli na krilima glavnih nacionalnih partija. Kompletno repriziranje izborne premijere, na slovenački način, nije na vidiku u uhodanim višestranačkim sistemima.
Globalna kriza promenila je, doista, mnoge običaje u tim ustrojstvima. Ali – ispada da je u njima najteže odricanje od navike da se izglasa već isprobano. Slovenački izuzetak nagoveštava da i ono što važi za najteže, u jednom trenutku može da postane najprivlačnije.