Bečkerečki lonac

28. 04. 2007. 17:49

Сцена из представе "Свадба у купатилу" (Фото Л. Вулетић)

Rečnike, jelovnike, priče, romane, ženske i muške, romane o romanu, po romanima, protiv romana, romane pustolovne i ljubavne, od fantazije i mesa, ludorija i mudrolija, slika kaleidoskopskih, nebrojivih verbalnih galaksija, od svega i svačega što mu na um padne i pod ruku dođe, pa i od onog iza uma, čega u umu nema, ali ima drugde, Milorad Pavić mesi književno testo iz kojeg oblikuje neviđene književne žanrove i forme: tragedije, komedije, tragikomedije, idile, satire, pastorale, sanovnike, budilnike, pesmarice, kazivanja, proricanja i dokazivanja po Mateji, Iliji, po Servantesu, Sternu, Borhesu, Vencloviću, po prečanima i Latinoamerikancima, Beograđanima i južnosrbijancima, na ledu i na žaru, na severu, i na jugu, priče prošle i buduće, velikolepne i sitne, zatrte pa, ipak, još žive.

Bože dragi, u koje se sve spisateljske poze i pozicije ne ubacuje, i ne stavlja ovaj naš čovek koji čuje vreme, i prolazi kroz zidove pa malo uz vetar, a onda niz vodu i vino, mudruje, uz losos se domišlja i šegači, zabavlja i nas, pa i da pouči hoće, ali sve kroz igru i sliku, da nam ne padne teško! Od svoje muke da se odaljimo, makar se tuđoj, lakšoj, bezbolnijoj, približili. Tragovi, nalazi, znaci i figure u vremenu, oko čega se, eto, ljudi, oko kakvih sitnica i tričarija, mogu da zavade pa i sude i slude a posle, igračka-plačka, kroz vreme, vremeplov i vremepad, napred, natrag, u prošlost gde je đavo već činio svoje, u budućnost, koja je đavolu obećana, i gde će, tek, da čini zla, manja, pa veća, kako nam to, u finalu muzičke tragikomedije "Svadba u kupatilu", neočekivano, i da nam sve ne bi palo baš lako i olako, kazuju, i filmski dokumentuju, Milorad Pavić, Saša Gabrić i Tihomir Dukić.

Bečkerek, proleće, 1920. Trešnjar, behar leti i pada, devojke, gospe i sluškinje, propupile, zarumenele kao sa starinskih razglednica u prašnjavim škrinjama prababskim. Bečkerečki lonac je bogato, slatko, pa gorko jelo, poreklom iz Vavilona! Spravlja se obilato mešajući akcenat, melodiju, leksiku, kožu i kostim jednog punijeg, masnijeg Lale kome dodajemo i komad mlađeg, u nebo i grčki mišićavo Aristotelesovo telo, zagledanog, u glavu, malčice, udarenog, u stihoklepstvo umočenog, Lalu, pa onda jednu telesno raskošnu Mađaricu, sa "njena lepa noga, prsa i srpska jezika", pa nešto malo lutkastih Rusina koji će vam, dok lonac krčka, ponešto drago otpevati. Ne zaboravite da taj dodatak Lalinke kao mlade sluškinje bude sočan, erotičan i seksualno oran, da Grk, Cincarin, šta li je, bude gorostasan a folksdojčerka vojnikuša, da Rumun bude smotan, nečitljiv, bez masnoće. Može se dodati i Crnogorac, policajac koji nervozu leči dunjevačom, i, svakako, veza "južne pruge", melodijski, padežno i telesno krivudava, migoljava, bez telesne raskoši, svakako, i već šta od začina, i druge sitnije boranije, imate pri ruci, zlu ne trebalo, a trebaće!

Kuva se na tihoj vatri, dugo, ne bi čovek rekao da će se baciti na veliku brigu i vatru, u plamen i nevolju, na nešto istorijsko i tragično, pa otud veliko i značajno. Baš neočekivano! U tome i jeste jadac! Eto, kako se i čerez ukradenih pesnikovih čakšira od jelenske kože, a možda i drugih pratećih, kolateralnih nastranosti svet uzdrma, a zbivanja uzmu tragične obrise.

I gde to biva, svadba bez tamburaša! Pa onda pesma, a među njima i ona Zorana Bingulca, i Ljube Pite, "Kada padne prvi sneg", "Da zna zora", "Ako jednom odeš", pa redom. Veselo brate, a opet nekako, kako pisac, i reditelj, osobito, hoće, i kako nam to muzika, u izboru i obradi Vojkana Borisavljevića, nagoveštava, tužnoliko, opominjuće! Idila, i u njoj prst vraga koji ne miruje, osobito u prošlosti, i u sadašnjosti. Što se budućnosti tiče, kroz to prozorče nedovoljno gledamo, a slabije i vidimo! Pa tako, ovce i ovčice, zalutale, al’ je sladak, al’ je ves’o, al’ je lud ovaj svet, ko bi to rek’o! Jezičko i drugo igranje i poigravanje, životno proigravanje! Ljudi, ljudići, spodobe, ovčije pleme, naiva koja završava u istorijskoj stravi.

Ako se nađete na Terazijama uđite u pozorište. Nema tu visoke komike, ni velikih uloga, ni mudrosti koja će vam doći glave! Ujdurma prečanska, bujna, pa sitna i setna; udri brigu na veselje, pa odneo vrag šalu!

Kako pesnik voli i pati pokazaće vam Milenko Zablaćanski. Kako vas sobarica osvaja, u to vas, glasno, i razdragano, upućuje i uvodi Mina Lazarević. Sve o Mađarici iz priča i legendi, koja je, do izvesne mere nevina, a od izvesne mere, nije, otkriće vam udavača Maje Noveljić-Romčević. Vazda neodoljivi komički izdanak "južne pruge" je čovečuljak od čoveka i činovnika, branilac pesničke duše, Vojvodić, Miroljuba Turajlije. Njima, da bi muzička tragikomedija bila gušća i žešća, valja dodati i ostale, Slobodana Stefanovića, Janoša Tota, Anu Simić, Nebojšu Babića, Valentinu Pavličić, Duška Radovića, Vladana Savića, Aleksandra Dunića, Gorana Bukilića, Jovana Nikolića, tamburaški orkestar. Kostimograf Marina Medenica.