Filmski reditelj dobre ćudi

21. 12. 2011. 22:00

Čak više od šest decenija istrajavao je taj srdačan, častan, iskren i prijatan Miomir Miki Stamenković u svetu filma, stvarajući igrana i dokumentarna dela trajne vrednosti.

Kruševljanin rodom, patrijarhalno vaspitavan u svešteničkoj porodici, odrastao pod Kosmajem, gde je stasao i za učešće u završnim operacijama u Drugom svetskom ratu, beogradski student, apsolvent na studijama istorije umetnosti na Filozofskom fakultetu, prekinuo je školovanje 1955. da bi zajedno s grupom kolega sve svoje aktivnosti vezao za filmsku umetnost u kojoj je pronašao svoje ja i vezao se do kraja života. Stvarajući uporno, predano i izdašno.

Svoje filmske škole Miki Stamenković je pohađao kroz rad u „Avala filmu” i „Zvezda filmu”, režirajući storije „Mesečnik” i „Filmski pregled” o zbivanjima u Srbiji, radeći kao asistent i pomoćnik reditelja u mnogim jugoslovenskim filmovima, prijateljujući i verno sarađujući sa Žikom Mitrovićem, ne krijući da je upravo Žika bio zaslužan što se opredelio za ratni, akcioni film u koji je, već sa svojim prvim samostalnim delom, uneo mnoge do tada neiskorišćene izražajne i tematske elemente. Zato se uz Stamenkovićevo ime vezuje i to da je jedini od naših stvaralaca koji je u celom svom opusu uvek insistirao na elementima „špijunaže”, demonstrirajući svoje autorsko umeće da na jednostavan, a zanimljiv način ispriča filmsku triler-priču, iskazujući istančan smisao za akciju i tehničko savršenstvo u izvođenju ratnih scena.

U istoriji srpskog i jugoslovenskog filma ostaju tako kao trajna vrednost, između ostalih i njegovi filmovi „Pod istim nebom”, „Vuk sa Prokletija”, „Klopka za generala” „Kako umreti”, „SB zatvara krug”, „Devojački most”, ali i „Neka druga žena”, „Opasni trag”, „Lager Niš”, ali i njegovi dokumentarci neizbrisivog traga, poput trilogije o pobedničkom i stradalačkom pohodu srpske vojske u prvom svetskom ratu: „Marš smrti”, „Marš pobede” i „Jugoslavija po volji naroda”...

U rukama Mikija Stamenkovića, čoveka privrženog najneposrednijoj filmskoj praksi, neumoljivog profesionalca i efikasnog filmskog „egzekutora”, arhivski, istorijski materijali bili su uvek sigurni i uvek u funkciji proširivanja i produbljivanja znanja o nacionalnoj prošlosti, o srpskoj istoriji, razvoju pojedinih regiona, portretima značajnih ličnosti, ali i sudbini jugoslovenske zajednice od trenutka njenog formiranja do kriznih dana njenog raspadanja. I tim brojnim dokumentarnim filmovima Stamenković je pristupao kao ozbiljnom poslu koji zahteva sigurnost, preciznost i efikasnost. Bilo da je snimao igrane ili dokumentarne filmove, režirao u pozorištu (u Kruševcu, Nišu, Zrenjaninu, Zaječaru, Prištini) ili se bavio pozivom umetničkog direktora Festivala filmskog scenarija u Vrnjačkoj Banji, u čijem je osnivanju predano učestvovao, Miomir Miki Stamenković nije nametao lične opsesije, autorske pretenzije ili svoj ego koji je kod njega uvek bio u drugom planu, već je svoj lični i rediteljski autoritet uspostavljao prirodno i lako. Zato što je bio dobre ćudi i blagonaklon prema svojim saradnicima i članovima filmske ekipe. Zato što je svojoj profesiji pristupao sa puno ljubavi, entuzijazma, privrženosti i s zanesenjaštvom večitog, nasmejanog mladića. Takvog ga pamtim i takvog ću ga se uvek sećati.